Trijumf glazbe

Trijumf glazbe

Izvedbom Lenjingradske simfonije pod ravnanjem Keri-Lynn Wilson orkestar je dosegnuo razinu vrhunskih svjetskih orkestara kod kojih se ne slušaju krive note ili loša uštimanost – Zagrebačka filharmonija gromoglasno je izvikivala glazbu, nudeći je potpuno u svim njezinim lirskim, tragičnim, ratničkim i pobjedonosnim mijenama

Na koncertu ansambla Cantus održanu 18. ožujka 2008. u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog predstavljen je Olivier Messiaen, središnja ličnost francuskoga skladateljskog kruga prošlog stoljeća. Njegova su djela bila motom koncerta obilježena naslovom Učitelj i njegovi učenici – jer uz Messiaenova djela na koncertu su izvedena i djela Karlheinza Stockhausena i Pierrea Bouleza. No uz strogu racionalnost Stockhausenova djela Kontra-Punk-te, koje je promišljeno izveo ansambl Cantus uz iznimno ravnanje gosta dirigenta iz Švicarske, Luke Pfaffa, te uz agresivno Boulezovo izražavanje u Sonatini, koju su žestoko i bez rezervi izveli flautist Dani Bošnjak i pijanist Damir Gregurić, Messiaenovo je djelo zaokruživalo koncert. Izbor iz njegovih Osam preludija za glasovir također su kao zvijezdu, uz jednoglasno odobravanje publike, proglasili pijanista Đorđa Stanettija, koji je skladateljevo mladenačko djelo izveo s bogatim tonom i toplom muzikalnošću. Komad (Pičce) za klavir i gudački kvartet, posljednje Messiaenovo djelo, programski mudro smješteno nakon Osam preludija, pokazao je skok od mladoga prema starom skladateljskom jeziku, koji je s vremenom postao opor i manje zvonak, ali je zadržao unutarnju osobnost. Dijalog između glasovira Srebrenke Poljak i gudačkoga kvarteta (Ivan Novinc, Mislav Pavlin, Tvrtko Pavlin, Jasen Chelfi) bio je na rubu da postane agresivnim, upravo onakvim kakva je Boulezova Sonatina za flautu i glasovir, koja je uslijedila nakon Komada.

Drugi dio koncerta prikazao je Messiaena zaljubljena u vizualno. Kao što su najavili Preludiji u prvome dijelu, Messiaen je snažno reagirao na zvukove, što se posebno osjetilo u Egzotičnim pticama koje su izveli ansambl Cantus, Đorđe Stanetti za glasovirom i dirigent Luca Pfaff. A početak drugoga dijela bio je na neki način Messiaenova posveta Wagneru. Harawi: Pjesme ljubavi i smrti (ponovno je izveden izbor) stopile su se sa senzitivnim sopranom Tamare Feldbinger i odmjerenim tonom pijanistice Danijele Petrić. Doista, nije slučajnost da je dirigent Pfaff, na kraju koncerta, pokazao note skladateljevih Egzotičnih ptica: jer Messiaen je duhovno doista bio nazočan na Cantusovu koncertu.

Neki drugi duh zanosa upravljao je koncertom iz pretplate Bijele oktave Zagrebačke filharmonije, koji je iznimno održan u četvrtak, 20. ožujka 2008. Duh je imao ime: bila je to dirigentica Keri-Lynn Wilson, koja je Filharmoniji udahnula neodoljivu želju za življenjem glazbe. Izvedena su samo dva djela, ali oba su nosila biljeg posebnosti. Koncertom za violončelo i orkestar u e-molu, op. 85 Edwarda Elgara dominirao je topao, pjevni ton violončela Natalije Gutman. S druge strane, Lenjingradska simfonija (Sedma, u C-duru, op. 60) Dmitrija Šostakoviča potpuno je suprotnoga karaktera, što je tražilo preobrazbu orkestra, koji je u Edgarovu djelu imao ulogu diskretne pratnje violončelističkih pasaža. Keri-Lynn Wilson sjajno je vladala monumentalnim izvođačkim sastavom, omogućivši doista njegovu pravu preobrazbu. Sve orkestralne sekcije – od gudača do puhača, harfe, glasovira i udaraljki – proživljavale su glazbu, i to ne samo kao glazbenici zaneseni notnim tekstom ruskog majstora nego kao pravi, živi sudionici lenjingradske drame. Izvedbom Lenjingradske simfonije orkestar je dosegnuo razinu vrhunskih svjetskih orkestara kod kojih se ne slušaju krive note ili loša uštimanost – Zagrebačka filharmonija gromoglasno je izvikivala glazbu, nudeći je potpuno u svim njezinim lirskim, tragičnim, ratničkim i pobjedonosnim mijenama.