TJESKOBA S MIRISOM KAVE

TJESKOBA S MIRISOM KAVE

Troje vrsnih glumaca bez ostatka je dohvatilo svoje nujne likove ispunjenje opipljivijim sadržajem od bilo kojeg zamršenog zapleta, što daje Žaličinu komornom filmu posebnu – sarajevsku aromu

Pjer Žalica imao je tu ne/sreću da se vrijeme njegove kinematografske inicijacije gotovo poklopilo s ratom u Bosni i Hercegovini. Prvi dokumentarni film Čamac snimio je 1992, a svi ostali nastali su prije usprkos nego zahvaljujući okolnostima, te su njima nužno i obilježeni, bilo da je riječ o ratu ili o poraću. Jedan je od onih filmom opsjednutih mladih Sarajlija što ratnih godina nisu ni jeli ni pili, ali su imali snage držati kameru u ruci i njome svjedočiti o životu pod opsadom. Ujedno je i jedan od onih redatelja kojima bosanskohercegovačka kinematografija danas ima zahvaliti kontinuitet prisutnosti u visokom europskom društvu i poslije Kusturice, ali i oslobađanje od kompleksa Kusturičine veličine te njegovih nostalgičnih projekcija odrastanja u gradu pod Trebevićem.

U međuvremenu, neki su se ljudi pretvorili u zvijeri, o čemu je šokantno svjedočio u svijetu nagrađivan Žaličin dokumentarac MGM – Sarajevo (1994); humorno hipnotiziranje zečeva zamijenile su autentične Škole ratnih vještina (1993); a sarajevska djeca više nisu sretna djeca tajanstveno odsutnih očeva, nego klinci i bez udova i očeva (Djeca kao i svaka druga, 1995). Nakon svega, ni fikciju više nije moguće ni na koji način odvajati od fakcije, čijim se kaotičnim poslijeratnim izdanjima Žalica, s dozom (pomalo trpke) duhovitosti dostojne svoga podrijetla poigrao u prvom igranom filmu Gori vatra iz 2003. No, već u sljedećem, Kod amidže Idriza, koji imamo prigodu ponovno gledati zbog nesretna povoda – smrti njegove glavne glumice Semke Sokolović Bertok, Žalica je gotovo radikalizirao vjernost životu i njegovu ritmu, onom sasvim običnom. Scenarist Namik Kabil, kojega je nedavni ZagrebDox predstavio i kao potentna dokumentarista (Informativni razgovori), dramatizira taj život unutar skučene kvadrature obiteljske kuće i prigradskog sarajevskog komšiluka, sasvim dovoljne za udomljavanje ratnih trauma, ovaj put roditelja izgubljenih sinova.

Predstavljaju ih Idriz (Mustafa Nadarević) i njegova žena (Semka Sokolović Bertok), postariji par s brežuljkastog sarajevskog predgrađa kojima vrijeme kao da je stalo. Osamljeni i upućeni na malobrojne susjede, s radošću dočekuju nećaka (Senad Bašić), kojeg su pozvali da im popravi stari bojler. No, njegova prisutnost u kući i propitkivanja o obitelji postupno počinju pretvarati mirno staračko utočište u tjeskobnu zgradu sjećanja, s gotovo opipljivim mirisom kave i kolača što ih amidžinica stalno nutka gostu. Cijela je drama, bez istaknuta klimaksa, obavijena tom atmosferom neprekinute sieste kroz koju povremeno probija potisnuta Idrizova trauma zbog ratnoga gubitka sina i unuke koja više ne živi s njima.

Prema dramaturškim standardima zapadne narativne kinematografije, Žaličin film, mišljen kao psihološki film atmosfere, djeluje u najmanju ruku sporo i neekonomično. U Idrizovu domu ništa se osobito ne događa, osim obiteljskih razgovora između pokušaja popravljanja bojlera i automobila zbog kojeg je nećak prinuđen prenoćiti u kući punoj potisnutog i neizrečenog. Tu i tamo javi se neki znatiželjni susjed ili susjeda, a umjesto informativnih replika često čujemo tipične bosanske uzrečice srdačne amidžinice. No, taj prazan hod u kojem je troje vrsnih glumaca bez ostatka dohvatilo svoje nujne likove ispunjen je opipljivijim sadržajem od bilo kojeg zamršenog zapleta i daje Žaličinu komornom filmu posebnu – sarajevsku – aromu, kojoj neće osobito naštetiti ni pomalo nategnuto raspjevani finale filma. I to je na neki način sarajevski!

Diana Nenadić