Svetki u starom zagrebu

Svetki u starom zagrebu

Šest tjedana prije Uskrsa, tog uzvišenog blagdana, kada se priroda budi od zimskoga sna i zaodieva u proljetno ruho, započela su proštenja kod crkve sv. Ivana u Novoj Vesi, kamo bi se nedjeljom sgrnuo cio Zagreb, jer su se u staro doba samo u toj crkvi obdržavale »adventske prodike«, oko crkve proštenja uz radostno klicanje djece, koja su se tamo loptala, igrala »lovice«, riža ili se inače zabavljala.

Poslije blagoslova razišli su se proštenjari po novoveškim krčmama, no najvolili su ići u »Francjozefsgarten«, u gostionu Janka Gorenca uz koju bijaše veliki vrt sa kugljanom i kipom Franje Josipa I.

Tu bijaše ljudi iz svih krajeva grada, pa ni onomu od Sv. Duha ili Kustošije ne bijaše daleko do Nove Vesi, jer bijaše Gorenec najobljubljeniji gostioničar u Zagrebu. Medju gostima bilo je i takovih, kojima su noge drhtale, da plešu, pa ako bijaše i adventsko vrieme, znalo se »malo« i na »tiho zaplesati«, kad je Gorenčeva kapljica ugrijala srca. Takve zabave u spomenuto vrieme zvali su Zagrebčani »Švarce redut«.

Pomalo približio se i Uskrs, kojega stari Zagrebčani zovu »Vuzem« i mi se veselili šunki i pisanicama. Šunka, što je vagnula nekoliko funta, bila je 14 dana prije Uskrsa u domu, a znao je otac kupiti i »frišku«, koju je majka »pacala« i poslije u dimu sušila. Gibanice imali smo kao k Božiću, nove stvari bijahu »luk kozjak« i rezani ili ribani »hren«.

U velikom tjednu obilazili smo »božje grobeke« a najmiliji nam bijaše onaj u crkvi sv. Marka, razsvietljen sa mnogo raznobojnih, velikih i vodom napunjenih krugalja iza kojih su gorjele »lampice«. Poslije »Uskrsnuća« išli bi kući, večerali »bunceka« i »kifele« od oraha ili pekmeza. Na Uskrs otac nam spremio doručak i svaki nas sa šunkom morao pojesti bar jedan kozjak. Poslije dobio svaki svoju »crvenu« pisanicu, kojih bijaše pun dubok tanjur, jer smo s njima darivali i druge. Otišli bi k susjedu Kontaku, poslali u ljekarnu po »šajdevaser«, u nj umakali pisaće pero i pisanicu »izpisali«, kako je koji ljepše znao i umio. Domaćica nam donesla kolača, zabavljali smo se raznim igrama, dok je došla doba objeda. Na stolu bijaše svega, u »špajzi« nekoliko polića vina i kisele vode, blagovalo se i pjevalo. Oko treće ure pošli bi k večernjici, a poslije kojemu susjedu ili znancu.

U srednjem vieku bijaše pisanica u Zagrebu u velikoj cieni, kojom su se zabavljali i odrasli ljudi. Igra se zvala »tucanje s jajima«, a izvodila se ovako: Igrač je uzeo pisanicu u ruku i tako ju stisnuo, da joj se vidio samo tanki ili debeo kraj u koji bi drugi igrač tukao svojom pisanicom. Ako ju natukao, morao je dati onomu, čija je pisanica ostala ciela.

Po starom zagrebačkom obredu slavilo se »uskrsnuće« u uskrsnoj noći. Na Veliku subotu u 11 sati u noći pozvalo je veliko zvono Zagrebčane u crkvu »sv. Kralja«, gdje se do 12 sati sabralo svećenstvo. Kad je biskup zapjevao uskrsnu »himnu«, prošla je procesija crkvom i pred sakrestijom se, gdje ju je biskup blagoslovio, razišla, kako nam to bilježi Barlé u »Sv. Ceciliji« g. 1919.

Treći veći blagdan bili su Duhovi ili po zagrebačku »Trojaki«, pa ako bijahu i kratki, svaki im se veselio. Bilo je i ovom prilikom orehnjače, sladkih kifela, ali nije bilo »šunke«, nju je zamienio »šlegl« (teleći but), kojega je valjalo dobro »češnjakom podšpikati«, kako se to radi i danas.

Na uskrsni i duhovski ponedjeljak krenuli bi s otcem i punom torbom na proštenje u Remete, dok smo riedko išli k Sv. Duhu.

Veselili smo se i Jurjevu, a uoči toga »narodnog« blagdana pošli bi na »Južnu promenadu«, da gledamo kako se u okolini i daljini pale kriesovi. Drugoga dana pohrlio je sviet u Maksimir, da tamo dočeka svoga velikoga dobrotvora i duhovnoga nadpastira kardinala Jurja Haulika i da mu poklicima i mahanjem šešira srdačno čestita. Od ulaza pa sve tamo do njegova ljetovališta pružila se gusta dvoredica i nestrpljivo čekala, a kad je zagruvao prvi mužar, znao je sviet, da dobroćudni starac dolazi.

Vozio se u sjajnoj, srebrom okovanoj kočiji na četiri bjelca, četiri plamene iskre, zaodjenuvši se u bogati grimiz, a straga kočije u srebru se prelievala dva lakaja. Na domaku počeo sviet klicati, gospodje mahati sa rubcima, a dobroćudni se starac, blagoslivljajući svoje ovce, naklanjao desno i lievo i zaputio se do ljetovališta, gdje bijaše spremljen obilat objed za kojega je svirala glasba.

Na Jurjevo pohitio je u Maksimir cio Zagreb i ljudi se po njemu od ulaza razišli kao mravi iz golemog mravinjaka.

Kad se o proljeće zamladilo, došlo i Markovo, kad se blagoslivljala pšenica. Krenuli bi procesijom na Pantovčak, na posjed nekoga Vrbanića ili na današnji Josipovac, koji su onda zvali »Josefsthal« i od tuda se snopićem blagoslovljene pšenice vraćali kući i njome darivali roditelje i naše susjede.

Veselili smo se i uzvišenom blagdanu »Tijelova«, veselili onoj velebnoj procesiji kod koje bijahu i svi cehovi, ali se navlastito veselili, jer će nas roditelji zaodieti u novo ruho. Bili smo bieli kao lierovi, srce nam titralo od radosti, majka nam u zapučak zataknula kiticu cvieća, koju je složila od božje plahtice i domaćih »klinčića« i mi kretali do škole, odkuda smo ošli u crkvu sv. Marka.

Toga dana sakupili su se u Zagreb i župnici iz okolice i došli svojim narodom. Došli su i plemići, da nose nebo, koje su u staro doba nosili i banovi n. pr. ban Ivan Drašković. Prije mise u crkvi sv. Kralja došla je procesija od sv. Marka na čelu koje bijahu križar oko njega su svirali »hegeduši«. Za ovima su išli gradjani, panduri, trabanti, vratari, zastavnik konjanički i pješački sa pješačkim kapetanom, bubnjar, senatori, gradski kapetan, gradski sudac, župnikova asistencija i ostali narod. Kod Manduševca ili dolnjih kaptolskih vrata dočekali su procesiju križari sa dva klerika, prevendari i kanonici gorućim sviećama i pred vratima izpalili u počast nekoliko mužara.

Kad je procesija iz sv. Kralja krenula zazvonila su zvona u svim crkvama i zasvirala je više glazba u kojima bijaše trubljača, frulaša, kiteraša, bubnjara. U povorci bili su kapucini, fratri, paulini, svećenstvo iza kojega su dva klerika nosila križ sv. Stjepana, a iza njih išla su dva cehovska gradjana s bakljama. Dva svećenika, praćeni od četvorice bakljonoša, nosili su tielo nevinog djetešca. Iza njih su se poredali dječaci odjeveni kao angjeli sa zvončićima u rukama, zvonili su i pjevali »Hvali Sion« i druge pjesme. Sliedili su ih bakljonoše, svjećonoše, četvorica sa tamjanom, asistencija i biskup.

Procesija krenula je najprije do crkve sv. Margarete (današnje pravoslavne crkve), odavle pošla je Ilicom u Mesničku ulicu do kapelice sv. Ivana Nepomuka do Mesničkih vratiju. Treća postaja bila je u crkvi sv. Marka, odkuda krenuše do crkve sv.Trojstva kod Klarisa i Dugom ulicom do stolne crkve, gdje je sa stalka biskup podielio blagoslov na četiri strane.

Obično se išlo ovim redom, ali kadkad odabrali su i drugi; prvi su bili jezuiti kod sv. Katarine, onda Kapucini, pošli do sv. Marka i do kamenog križa, što je stajao na današnjem Kipnom trgu. Kad se je ova procesija svršila, krenula je u gornji grad procesija od sv. Ivana, koju je pratilo svećenstvo stolne crkve do Manduševca ili do sv. Marka, a dok se procesija svršila bilo je i četiri sata po podne. Jer je to dugo trajalo bio je gradski zastupnik sudac i senatori u biskupskom dvoru počašćeni zajutarkom, dok je gradska obćina počastila biskupa i njegovu pratnju.

Godine 1741. potrošio je gradski blagajnik na pecivo i staro vino 17 groša, za perece, vrtanje, pogačice i jedan vagan pšenice 2 fr. 15 groša; za maslac platio je 17 groša, za šečer i grozdjice 14 groša, za vrhnje i mlieko 11 groša, za jaja 16 groša, a dvim ženama, koje su onoga dana pecivo pekle platio je 9 fr. 12 groša, što bijaše dosta liepa svotica i »kaptolci« se zaista nisu mogli potužiti na gostoljublje gradske gospode.

U srednjem vieku palili su se na Ivanje u Zagrebu »kriesovi« na trgu sv. Marka, gdje su Gradčani ili zvonari naložili veliku lomaču preko koje se sigurno skakalo i oko nje plesalo, kako to bijaše običaj i po drugim gradovima domovine. Tom su se prilikom sigurno pjevale i stare hrvatske pjesme, kako se n. pr. pjevahu i u Bakru.

Iz knjige Stari Zagreb, uskoro u izdanju Matice hrvatske

Dragutin Hirc