Sunce i vrijes

Sunce i vrijes

Spomenik Matu Celestinu Medoviću. Povodom 150. godišnjice rođenja, Matica hrvatska, Orebić, Kuna – Pelješac, 2007.

Kada god bacim pogled na Medovićeva Sv. Jeronima na oltaru naše katedrale, sjećanjem se vratim svom dječaštvu. Šetao sam s ocem u Trpnju i susretne nas starac čudne sijede brade, suh kao bakalar. Nakon što je s ocem izmijenio nekoliko riječi i otišao otac će mi: »Vidiš kako je ispijen, što je od njega učinilo vino, a ta njegova brada i faca nalaze se na mnogim našim oltarima.« »Kako?« u čudu sam upitao oca. »Lipo, to je bio don Matov model za svetoga Jeronima.« Vjerojatno je to Marin, suhonjavi kunovski kovač kojeg spominje don Nedjeljko Subotić.1

Don Mato, don Nedjeljko Subotić i zaboravljeni kunovski pjesnik don Baldo Violić, svi su oni sekularizirani franjevci. Pjesnik Violić pjeva o rodnoj kući: »Na gori sa sedam čempresa. Čuvaju pragove raja. Naokolo zelen lovor gaj. Sagovi ljubičica i ružičastog vrijesa. I jedna siva klisura. Sitno vrelašce žubori. Pod njim ko harfa.« Eto to je kraj što ga je slikao kist njegova domoroca. Taj kraj Violić i Medović, svaki na svoj način, slikaju s toliko žara i sugestivne snage.

Kolendarima u Potomju 1892. fra Celestin je govorio sv. misu, a na Kolendarskoj večeri izrekao je svoj govor, koji Pero Digović nazva povijesnim, jer je godinama ostao u srcima onih koji su imali sreću da ga tada čuju, bilježi Digović.2

Trpanjski župnik don Stipo Marković teško se razbolio pa su Trpanjci za Sv. Mihovila 1894, svoj najveći blagdan, zamolili don Mata da ga zamijeni. Za dva dana što je vodio crkvene ceremonije isplaćeno mu je dvanaest fiorina.3

Putopisac Petar Kuničić 1896. zatekao je na čitalačkom stolu Kunovske čitaonice zagrebačke »Narodne novine«, u kojima je modrom olovkom obrubljen članak, preveden iz mađarskih novina, o Medovićevim slikama na njihovoj milenijskoj izložbi. Taj broj čitaonici je dostavio Medović. 4

Često se spominje da je don Mati pomagao samouki slikar iz Trpnja Frano Ferenca, kojega je podučavao u slikarstvu.5 Ferenca se 29. travnja 1905. obratio Visokom namjesništvu molbom za stipendiju »za nauku u umjetnom slikarstvu da jednom postane od koristi sebi i domovini«. Priložio je pet svojih slika na ogled, koje je izradio u slobodno vrijeme nakon rada u mjesnoj tvornici sardina. Upitan za mišljenje župnik don Dinko Šuljaga ocijenio ga je nepoćudnim, jer je usred korizme s nekim Jerom Pintarom ošišao i u fratra obukao nekog umobolnika. Da je don Dinko molbu preporučio, možda bi naš Pelješac imao još jednoga poznata slikara.6

Ferenca je don Mati pomagao u oslikavanju kunovske crkvice Sv. Spasa, za koju još 1914. čitamo da su zidne slike gotovo posve uništene zbog vlage u crkvi.7 A u reportaži Branka Ožegovića iz 1954. navodi se »Kongres muha u crkvi sv. Spasa – slikarije Celestina Medovića vlaga je potpuno izbrisala, te se s mukom mogu prepoznati pojedini likovi, koji prikazuju strane svijeta – tu je stotine hiljada muha na tlu i zidovima…«8

U »Crvenoj Hrvatskoj« od 20. lipnja 1914. čitamo kako procesija te godine nije po starom običaju prošla kroz fratarsku crkvu, nego mimo nje. Nezadovoljni Kunovljani tužili su biskupu župnika dr. don Frana Glavovića, a taj članak ga brani i opravdava.9

Nakon toga, anonimnim pismom, upućenim dekanu, župniku Orebića don Đuri Laneveu, od njega se očekuju »eda škandaloznog nametnutog nam župnika mnogo čega poučite kako će postupati sa pitomim narodom. Uzmite ‘Crvenu Hrvatsku’ pak će te se osvjedočiti u škandaloznom dopisu gdje je maslo i sva pamet popa Glavovića i njegova dva podrepine načelnika Lukšića i popa Medovića.«10

Tu je Medović Glavovićeva podrepina, a tri godine poslije, 13. srpnja 1917, Glavović biskupu optužuje Medovića: »Jednom je za stolom u mjesnog liječnika Medović razvijao takove razne vjerske nazore u smislu racionalističke protestantske škole, da je morao potpisani ustati protiv toga. On je držao za istinito ono što je valjda čuo od umjetnika u Münchenu. Velečasni Medović ne zna za tolike promjene u liturgiji, koje su se u zadnje doba učinile. Na ulici je javno svjetini govorio da ne ide u drugu crkvu nego u fratara, jer da je tamo svaki dan Misa interca, to jer su fratri često zadušnice priređivali za one, što su poginuli i njega zvali kao đakona… I svaki put bi tu don Mato bio, a fratri bi češće, opet priredili objed, na koji bi uz Lukača bio vazda vlč. Don Mato. Na mali Uskrs, navodi Glavović, pilo se, pjevalo i plesalo. I velečasni don Nedjeljko Sabatini je ovom prigodom plesao s fratrima zajedno u refektoriju nakon večere. Molilo se Medovića da naslika Uznesenje Blažene Djevice za veliki oltar Matice, pa ništa… Pred malo dana bio je pošao Medović u Osobjavu da vjenča vjerenike Vranješ-Jurinović bez ikakva uoblašćenja potpisanog, a suviše nije bila došla još ni dozvola političke vlasti.« 11

Dekan Laneve iz Orebića 18. kolovoza 1917. daje opširan komentar na to pismo pobijajući navode Glavovića te među ostalim kaže: »Kad je prije znao za neispravnosti vlč. Medovića za što to ne zapriječiti, ne prepiranjem, već obavještavajući Ordinarijat da zapriječi te zablude. Kako je vlč. Glavović shvaćao onda, a kako sad svoju dužnost. O incidentu kod doktora (a ovaj je dugo već vremena u vojsci) ne zna ništa.«12

Don Matin Eckermann bio je don Nedjeljko Subotić. Naš dr. Cvito Fisković o Subotiću je napisao »iako je njegovo pisanje o Medovićevoj ličnosti i djelu površno, ipak ono je osobito o slikarevu životu, dokumentirano«.13

Subotića je porazila negativna recenzija Ljuba Babića o njegovoj studiji o Medoviću. O tome se žali prijatelju slikaru Gabrijelu Jurkiću: »Recenzija Ljube Babića je vrlo šarlatanski, i prostački i uvrjedljivo napisana, da se čovjek čudi, kako može jedan tako ugledan zavod kao što je Matica hrvatska primiti tako bljutavu recenziju. Veli da je moj Medović prepričan Kršnjavi i Miljenko Gjurić, kaže ‘horribile dictu’!, da je to provincijalni panegirik pretrpan svačim. Da je ‘Medović tako dugo napredovao dok je bio pod utjecajem vanjskih centara, a onda: lomi se i slabi i-potpuna dekadenca. Nadalje: ‘ponajmanje u toj nazovi monografiji našlo se mjesta za izrazitu sliku cijele tadašnje dubrovačke sredine, u kojoj su zavedeni zgoljni katolici bili pod Ljepopilom i Lukom Zorom protiv svojeg rodnog hrvatstva!’ Stari kanonik Liepopili u Dubrovniku koji još živi, prekrstio bi se lijevom nogom, kad bi saznao, da ga g. Babić stavlja na čelu dubrovačkih Srba, dok je on bio u Dubrovniku vođa Starčevićanaca. Da se danas ustati pok. Celestinu pa vidjeti kako ga visoko poštuje g. Babić, slikar i kritičar, koji svake godine dolazi na Medovićev rodni Pelješac, da slika pejsaže u Vignju i Kučištu na moru, pa slika more kao da je iz drveta !.Kuku lele, tužan Gašo!, što bi izmrcvareni taj Medović reko…«14 Tako se don Nedjeljko iz Trpnja 16. ožujka 1932. žali slikaru Jurkiću, najavljujući svoj odgovor Babiću, koji će obuhvatiti i Babićev članak o Medoviću u »Obzoru« 16. ožujka 1930, što je i uslijedilo u četiri nastavka (čitave stranice) u »Hrvatskoj straži« 15.

Subotiću je Stipan Banović16 dostavio Babićev napis iz »Obzora«, a Subotić je Banoviću poslao prijepis Babićeve recenzije njegova rukopisa.

Oduljim tekstom Matica hrvatska i Celestin Medović17 ustao je Banović u Medovićevu obranu. Nakon što je iznio podatke o Medovićevu školovanju, Banović navodi: »Vidio sam jednom kod njega na Kuni pisma neke budimpeštanske trgovine slika, kojima ga mole, da im šalje sve pejsaže primorske što ih god naslika. Medović je pod zadnje dane postao najvećim pjesnikom našega bujnoga dalmatinskoga pejsaša obasjana sjajnim suncem i nakićena rumenim vrijesom i ljubičastim vranemilom. O takovome umjetniku kao što je Medović bi se u stranim narodima pisale čitave knjige i študije, slike njegove bi se izdavale u albumima, kod nas žalosnih: ‘cijelog ljeta jedna repa, pa i ta crvljiva’, jer se je našao jedan kritičar-slikar, propagator francuskog novovjekog impresionizma, bez talenta za kompoziciju, siromašan po umjetničkoj inspiraciji i originalnosti, koji poput laganog leptira kupi samo prašak s tuđeg cvijeća. Pa se jednom zanosi za Morajesom, Goyom i Velasquezom, pa kad mu se umore krila lepršajući za tim visokim cvjetovima pada na Van Gogha. U crkvi sv. Marka u Zagrebu okušao je naslikati uskrsnuće Lazarovo ali ljut radi nemoći umjetničke ga je izbrisao i tako ubogoga Lazara iznova pokopao namjesto da ga uskrsne svojim umjetničkim kistom…« U dokaz tvrdnji da u Matici hrvatskoj dominira Babićeva volja i estetika, Banović iznosi kako je brojne slike Ivekovićeve i Bužanove 1930. Matica odbila, jer je bilo rekvirirano samo za slike skupine Babić – Becić – Miše. Godine 1931. u Matičinim edicijama izašle su 43 slike Babićeve grupe. Niže zatim razne financijske transakcije u Matici.

U povodu toga Banovićeva članka odbor Matice hrvatske, na sjednici od 30. lipnja 1933, utvrđuje da su navodi u članku neistiniti i tendenciozni te ga isključuju iz društva. Na glavnoj Matičinoj skupštini 3l. prosinca 1933. Lukas je govorio o »novinskim hajkama« Stjepana Banovića, koji je podnio tužbu sudu, te Banović, kako navodi Lukas, »prijeti da će zbog svoga isključenja iz Matice podnijeti tužbu Ministarstvu«.18

Banović zatim izdaje knjižicu Matica hrvatska za Tadije Smičiklasa i u eri Franje Jelašića i Filipa Lukasa. Kritički prikaz (Zagreb, 1933). U njoj donosi integralne tekstove Babićeva članka o Medoviću iz »Obzora«, svoj članak iz »Jadranske vile« te Babićevu recenziju Subotićeva rukopisa, uz svoj komentar te recenzije: »Svak živ vidi, da se je u ovu ocjenu Subotićeve radnje prokrao zlonamjerni pamflet protiv C. Medovića... koji Medovića prikazuje kao neku avet, izrod od čovjeka, a sav onaj niz pogrda bačenih na grob njegov o desetoj godini smrti pokojnikove, još je na kraju pojačan i sa tri uskličnika, koje smo mi ovdje vjerno prenijeli, što pokazuje, da je sastavljač ovog pamfleta ljut na velikog slikara poput ljutog risa. Mržnja i zloba dimi iz onih pogrdnih izraza kao otrovni plinovi iz otvora vulkanova. ‘Poslovična škrtost’, ‘Auri sacra fames’! Nasuprot tome Kerubin Šegvić, dobar znanac pokojnog Medovića, piše u »Novom vijeku«: »Za mene je Medović idealni umjetnik, za njega umjetnost ne može postati obrtom, sredstvom dobitka. To mu je zajednička vrlina sa Tintorettom. On radi dušom sa zanosom, uzdivljenjem, samo iz ljubavi za umjetnost. «19.

Na desetu godišnjicu Medovićeve smrti Subotić je napisao: »Uprkos toga što izgleda da je zaboravljen (Ljubo Babić na pr. pišući u pregledu naše umjetnosti o tolikim mediokritetima prelazi mukom preko jednog Medovića), ipak će ostati stvarno tu među nama, pa i u tuđini, kao dokument velikog i solidnog slikarskog talenta, koji je stvarao djela neizbrisive umjetničke vrijednosti.«20

Medović je svoj Dnevnik darovao don Nedjeljku, što mu je mnogo pomoglo u pisanju o njemu. Dnevnik se danas čuva u jednoj zagrebačkoj obitelji.21

Predstojnik Delorite O. Dodić 1931. nastoji da se u Kuni osnuje povijesni muzej s galerijom Medovićevih slika. Po privatnim kućama ima još tridesetak slika, piše u »Narodnoj svijesti«, dubrovačkom tjedniku. Fra Kosto Selak, u istim novinama, »upozorava strance i svu gospodu koji se zanimaju za umjetnost, da se nalazi više odličnih radnja genijalnog slikara Medovića u Kuni kod Antuna Škurle, poštanskog činovnika u miru. Druge slike većinom su u Metkoviću kod Antuna Medovića, direktora Ljubljanske banke. Ovih dana stiže natrag iz Južne Amerike veća kolekcija slika istog umjetnika. Domala će izaći životopis C. M. Medovića iz pera uvaženog književnog kritičara don Nedjeljka Subotića.«22

Toliko najavljivanu don Nedjeljkovu monografiju o Medoviću kao da prati neki usud. HIBZ (Hrvatski izdavački bibliografski zavod) u Zagrebu trebao je tu knjigu objaviti 1944 23 no autoru su na zagrebačkom kolodvoru ukrali torbu s rukopisom. On ga je ponovno napisao, ali prilike su se promijenile. Taj je rukopis sačuvan (mislim da je u Kuni) i čeka da bude objavljen.

Spomenuti Antun Škurla piše 29. lipnja 1933. don Nedjeljku: »Vidio sam u novinama da tražite tko ima slikah don Mata Medovića. Ja imadem 6. Dva portreta moj i supruge (85x65); Brnistra ispod Samostana, (45 x 48); Dva smokva indijana sa Boninova (29 x 18); Šuma vrisak (38 x 17). Ova bi 4 prodao ne radi potrebe jer ih nemadem komu da ostavim, nego bi učinio dok sam živ koje dobro djelo da mi ostane uspomena.«24 Moj profesor Rudomir Roter Progonski, koji je često zalazio u Medovićev atelijer i pisao o njemu, a od njega se u ime Potomskog hrvatskog sokola i na groblju oprostio, na prvu godišnjicu njegove smrti napisao je pjesmu:

Kunovsko groblje spokojno sniva…

Tek katkad po njem kao da tapće

Kroz šušanj vjetra sjena pa šapće:

Stražar sam čuvar slikara diva!

U ruci pala, livreja paža

Iz Splitskog zbora tijelo mu riše,

A oko njega lahorić njiše

Sijaset slika, bezbroj pejsaža:

Uz Krunisanje – Narod ga prope

Dolaz Hrvata i Bakanalu

Koja ga slavi na zenit pope!

Izbija ponoć, paž sprema palu,

Usklikne tiho: Spomen ti sveta,

Dok bude Slavstva, slave i svijeta ! 25

Hvalevrijedan je trud izdavača Matice hrvatske iz Orebića i KUD-a Celestin M. Medović iz Kune da nas podare ovom lijepom knjigom, jer izgovorene riječi odlijeću, a zapisane ostaju. Ostaju i kao sjećanje, spomen na pelješki dašak hrvatskoga proljeća 1971.

Na promociji knjige Palača Matice hrvatske

u Zagrebu, 19. veljače 2008

Frano Glavina

1 N. Sabatini-Subotić, Celestin Medović na selu, »Hrvatska prosvjeta«, br.8/1914, str. 373.

2 P. Digović, Dubrava Dubrovnika, »Dubrovnik« 1990, 72.Digovića, sveučilišnog profesora, Lorkovićeva tajnika Mile Budak je s dokumentima i statistikama i 34.000 švicarskih franaka poslao u Švicarsku da tamo napiše i izda knjigu pod naslovom Hrvatstvo Dalmacije. Tako je 1944. tiskana njegova knjiga:La Dalmatie et les problčmes de l’ Adriatique.

3 Don Stipo Marković, župnik Trpnja 1892–1894. Arhiv Župnog ureda Trpanj. Registro degli introitie spese.

4 P. Kuničić, Mjesec dana pješke, Zadar, 1897, 80: »Medović je rodom iz Kune. U rodnoj mu kući vidiš portrait, što ga je sam izradio, još djakom u Dubrovniku, bez ikakve slike, jedino gledajući se u zrcalu. On je dječakom otišao u samostan i samostanu duguje vas svoj uzgoj… Ja sam ga još djakom poznavao, pa sam ga lani u Visu – kad je putovao sa Bukovcem i sa Drom Kršnjavim – susreo na jahti ‘Margariti’. Isti mi je Bukovac zasvjedočio, da je Medović genijalni slikar, a ondašnji predstojnik nastave spomenuti Kršnjavi sa zanosom mi je o njemu govorio…Nijesam mu nimalo odobravao razloge, s kojih mi je pričao, da je svlačio fratarsku odjeću. Bio je miliji kao fratar: sjećao nas je blaženog Angjelika. «.

5 C. Fisković, Slikar Medović u zavičaju, Split, 1973, 18; N. Subotić, Katalog slika Celestina Medovića. »Jadranski dnevnik«, Split, 7. VI. 1937.

6 Molba zaprimljena u Zadru pod br.16783. Državni arhiv Dubrovnik, Arhivska zbirka Korčula, nesređena građa. Izjava Iva Ference autoru, 5. VIII. 2007.

7 N. Sabatini, o.c. (1), 372.

8 B. Ožegović, Kuni u posjeti, »Slobodna Dalmacija«, 19. XI. 1954.

9 Crvena Hrvatska, »Dubrovnik«, br. 8, 20.VI. 1914, str. 2: »…jedan neznatan incident i to samo toga radi što je naš župnik mjesto običnog prolaza procesije kroz fratarsku crkvu prošao mimo istu sa procesijom. S ovog župničkog čina neki elementi podigoše u samoj procesiji neuljudno mrmošenje, najbrutalnije osuđujući župnika što po starom nespretnom i bogumrskome običaju nije vodio procesije; od tud i radi toga čujemo podigoše i tužbe proti župnika na preuz. biskupa. Mi, čin g. župnika možemo da pohvalimo, jer ono nije drugo ni bilo, ako ne jedna franjevačka superiornost, bogumrski i crkve nedostojan čin… Protiv našemu zaslužnom župniku Dr F. Glavoviću, sa čijim karakterom, slavenstvom i inteligencijom župljani ponosit se i dičit mogu.« U potpisu: Rćanin.

10 Spisi Pelješkog dekanata 1911–1919. (1914). Na kraju pisma navodi se: »Ako su mu pokazali vrata u vojništvu, kao župniku ovdje bi mu se moglo gore dogoditi… Mi možemo biti i bez popa a la Dr (ha..ha ha) F. Glavović. Jedan od onih kojemu na srcu leži vjera i narod.« Prema jednoj obavijesti Glavović je kao vojni svećenik služio na ratnom brodu te je zbog nekog incidenta otpušten.

11 Spisi Pelješkog dekanata 1911–1919. (1917).

12 Isto.

13 C. Fisković, o.c.(5),41. N. Subotić,Trpanj, 1. X. 1882. – Žuljana, 7. IX. 1950. O njemu vidi: Don N. Subotić. (prir. F. Glavina i S. Stojan); Trpanj, 1996.

14 Arhivska zbirka F. Glavine. Fond N. Subotić.

15 N. Subotić, U obranu Celestina Medovića, »Hrvatska straža«, Zagreb 4 (1932), 132-137.

16 S. Banović, (1884–1961), folklorist i pisac.

17 »Jadranska vila«, Omiš, br. 6-7, 1933.

18 J. Ravlić, Matica hrvatska 1842–1962, Zagreb 1963, 183.

19 »Novi viek«, list za književnost znanost i politiku, ur. dr. A. Tresić Pavičić, Split, I, br. 8, 1897.

20 N. Subotić, Celestin Medović (Na 10. godišnjicu njegove smrti 1920-1930), »Selo i grad«, IV, 1932, 150.

21 Nećakinja N. Subotića Darinka Fischer naslijedila je Dnevnik i ostavila ga nećakinji svoga supruga Franje, Irenki Fischer Palković.

22 K. Selak, Slike umjetnika fra Celestina Medovića, »Narodna svijest«, Dubrovnik, XIII, br.25, 17. VI. 1931.

23 N. Subotić, Valovi svietla i sjene. Studije i članci, Matica hrvatska, Zagreb 1944. O autoru, na str. 190: »Pisac se dugo bavio proučavanjem rada znamenitoga hrvatskog slikara Celestina Medovića. Njegovu monografiju o Medoviću izdaje ove godine Hrvatski izdavački bibliografski zavod u Zagrebu.« U HIBZ-u je tada radio S. Banović.

24 Arhivska zbirka F. Glavina.

25 »Novo doba«, Split, 1.II. 1921.