Škvrljinjak i rodinjak

Škvrljinjak i rodinjak

Ovaj tekst pišem na Josipovo (19. ožujka), nekoć veliko obiteljsko slavlje u čast imendana moje najstarije tete Jozefe (službeno, naravno, Josipe), a jučer ujutro padao je snijeg u krpama, pa u tome ne mogu vidjeti drugo nego prst Božji: valja mi pisati o snijegu. Uostalom, i zovem se Nives, pa se i to dobro uklapa u snježnu priču na izmaku zime, kad se zima još batrga, a proljeće već nezaustavljivo nadire.

Svojedobno, još 1982. godine (u časopisu »Jezik«) prof. Stjepan Babić napisao je zanimljiv članak pod naslovom Tko ima više naziva za snijeg: Eskimi ili mi? Na malo istraživanje potaknuo ga je, kako sam kaže, podatak iz negdašnjega »Vikenda« (od 4. prosinca 1981), što je izlazio u okrilju »Vjesnikove« izdavačke kuće, da Eskimi imaju više od dvadeset riječi za snijeg. No pokazalo se da i mi konja za trku imamo.

Riječ snijeg očekivano nalazimo u prasl. *sněgú i stsl. sněgú, rus. snég, češ. sníh, polj. śnieg. Sam jat (snijeg, sniježiti) nastao je od dvoglasa oi u korijenu *snoiguhos, kako se vidi iz baltičkih usporednica: lit. sniegas, lat. sniegs, pa u stprus. snaygis, got. snaiws, stvnjem. snço – i sada smo već vrlo blizu njem. Schnee i engl. snow. Iz ie. baze *snigh- razvit će se grč. nípha/nífa, lat. nix, nivis (tu bih negdje bila i ja, uz Snježane, Snješke, Snjege i sl. – tal. niveo znači bijel kao snijeg, snježan) te romanski jezični krak: fr. neige, tal. neve, šp. nieve. Kako vidimo, već u klasičnim jezicima, grčkom i latinskom, izgubilo se početno s, koje je ostalo u germanskoj i slavenskoj skupini jezika.

Imenica snijeg kao prirodna pojava ima u prvom redu meteorološku definiciju – oborina u krutom stanju u obliku smrznute vodene pare (Anić), pa tako razlikujemo npr. mokri snijeg, vlažni snijeg, suhi snijeg, zrnati snijeg, vječni snijeg (obično uz led, koji se nikada ne topi). Kuharima i slastičarima (naravno i njihovim mocijskim družicama) možda će prije pasti na pamet tučeni bjelanjak, snijeg, kao dodatak kolačima (čvrsti snijeg pomalo dodavajte smjesi ...). Djeci će snijeg biti sirovina od koje se gradi snjegović (‘snježni čovjek’, snješko), a praktičnim stočarima bit će zacijelo zanimljivija sniježnica, oborinska voda i jama s takvom vodom koja i za ljetne žege može poslužiti kao pojilo za stoku. I ornitolozi će doći na svoje, jer se po snijegu zovu i neke ptice, npr. snigavica, snjegulica, snjegušica, snježarka (Fringila coelebs). Prva pak biljka koja se za svoje mjesto pod suncem bori još dok izrasta pod snijegom i zato je zovemo vjesnikom proljeća jest sniježnica, naravno i sama bijeloga cvijeta.

Od definicija snijega u ‘običnom govoru’ najčešća je ona da je snijeg voda iz oblaka koja se skrutnula u pahuljice. Već i na sam spomen snijega i snježnih pahulja/pahuljica mnogima proradi pjesnička i/ili bajkovita žica (tu prednjače Cesarić, I kada sniježi, a spušta se tama / U pahuljama tišina je sama, pa Matoš i njegov Đurđic, a o Snjeguljici i njezinim patuljcima da i ne govorimo). U poetskom zanosu lako zaboravljamo na mjerljivost tih pahuljica: to su nakupine snježnih kristala, promjera i nekoliko centimetara. Dakako da u pjesništvu sniježi na sve strane, no oni sa snijegom na kosi (sijedi, ostarjeli ljudi) možda već mare za poeziju kao za lanjski snijeg, pa ću se vratiti u stvarnost, na početak. Zašto mi je bilo toliko važno što je upravo uoči Josipova pao krupan, pahuljast snijeg? Zato što on ima i posebno ime. U Slavoniji (npr. u Vinkovcima i okolici, potvrda stiže od starije izvorne govornice iz toga kraja) zovu ga rodinjak, a u Rajiću (Jasenovac – Novska – Rajić) rodež. U Akademijinu Rječniku zabilježeno je da se nekoliko vrsta snijega zove po vremenu kada pada, povezano s drugim istodobnim pojavama: »Snig, koji pada u veljači, kad škvrljci doselu k nama zovemo škvrljinjak; koji pada o sv. Josi, toga zovemo rodinjak, a zato ga tako zovemo, što onda k nama doselu rode.« Dakle, tim su snjegovima ime dale ptice. Petar Skok u svojem Etimologijskom rječniku navodi i nazive za proljetni snijeg kako ih je zabilježio Vuk S. Karadžić – rodinci i lastinci, jer pada kad k nama dolijeću prvi vjesnici proljeća iz ptičjega svijeta – rode i laste (lastavice) (premda se, naravno, zna da jedna (pa makar i avangardna) lasta ne čini proljeće). Budući da se u proljeće snijeg više ne očekuje (iako zna itekako iznenaditi), nekoć je takva pojava na selu bila poseban događaj – i zbog same pojave, no još više zbog štete koju je mogla nanijeti usjevima i voćkama u cvatu. Nikakvo čudo onda što je takav snijeg dobio i posebno (eufemistično) ime – rodinjak. Jer kad je već pao u nevrijeme, bolje da se asocijativno vezuje uz simpatične rode nego da ljude podsjeća (pa i maljajući vraga na zid) na štetu i uništenje njihova mukotrpnoga rada i truda. Za Slavonce Stjepana Babića (Hrvatska jezikoslovna čitanka, Globus, 1990) i Martina Jakšića (Divanimo po slavonski, Pergamena, 2003) rodinjak je još obična riječ iz njihova djetinjstva. Današnji mlađi naraštaji za riječ rodinjak više ne znaju (misle, po logici stvari, da je to rodino gnijezdo). Razumljivo, jer su takvi nazivi nastajali u vrijeme kad se čovjek prema prirodi i njezinim pojavama odnosio i sa strahom i s poštovanjem. Jer koga je moliti (a prirodu se molilo za štošta: za kišu, za dobar urod itd.) nije ga srditi (pa ni imenom koje bi poput bumeranga moglo uzvratiti neželjenom razornom pojavom).