Put u plavo nebo

Put u plavo nebo

Nada Pivac bila je od onih umjetnika koji su vjerovali u misiju svoje profesije. Bila je kao ličnost snažna i energična. Nije imala razumijevanja ni za društvene ni za umjetničke kompromise, a neumorna kakva je bila, uvijek je imala vremena za svoje studente

Kad na put bez povratka ode nama draga osoba, cijeli je grad prazniji. Sarajevo, i sve nas, napustila je 26. veljače slikarica Nada Pivac. Rodila se 11. siječnja 1926. u Čapljini, odakle se zbog ratnih neprilika s obitelji 1942. preselila u Vinkovce. Na beogradskoj likovnoj akademiji završila je 1953. studij slikarstva, a potom je dvije godine pohađala specijalku kod poznatoga slikara profesora Nedeljka Gvozdenovića. Nakon studija živjela je i radila u Vinkovcima do 1961. Svoju profesionalnu karijeru, i kao slikarica i kao profesorica, poglavito je ostvarila u Sarajevu. Nada Pivac, naime, pripada skupini likovnih umjetnika koji su utemeljili sarajevsku Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je kao profesorica djelovala dvadeset i jednu godinu, sve do posljednjega rata. Godinama je živjela sama s majkom, uživajući njezinu ljubav i oslanjajući se u svim svakodnevnim životnim brigama na energičnu tetu Ljubicu, kako sam je od milja zvao. Nakon majčine smrti Nada je neko vrijeme djelovala posve izgubljeno Posebno ju je pogodila smrt jedinoga brata, na dalekom Novom Zelandu. Svakojako se dovijala da malome bratiću, kojega nikad u životu nije vidjela, pošalje novčanu pomoć. Ratne je godine provela u izbjeglištvu od Čapljine, preko Dalmacije do Zagreba, kod prijatelja i znanaca. Godine 1996. osniva se širokobriješka Akademija likovnih umjetnosti, a jedna od njezinih utemeljiteljica je i Nada Pivac. U pet godina rada na toj visokoškolskoj ustanovi odgojila je dva naraštaja studenata, a onda se zbog uznapredovale bolesti 2001. povukla u mirovinu, u svoj sarajevski dom. Potkraj veljače ove godine doživjela je težak moždani udar i od njegovih posljedica preminula u bolnici u Novoj Biloj kraj Travnika.

Nada Pivac u početku stvaranja slikala je na tragu nadrealizma. Poslije, sedamdesetih i osamdesetih godina, priklonit će se apstrakciji. Valja, međutim, reći da Nadine apstraktne slike uvijek asociraju na realne predmete. Ona je počinjala od predmeta, pejzaža i sl. i suptilnom redukcijom svodila svoju sliku na apstrakciju. U apstraktnim pejzažima kolorit se kreće od suzdržana do smjela, a gornji dio slike često zauzima plavo nebo. Nikad nije slikala samo plohe, kao primjerice u kasnijoj fazi Ljubomir Perčinlić. S druge strane, u čitavoj seriji portreta prijatelja i znanaca, gdje bi se očekivala veća sličnost s modelom, likovi se razlijevaju, prelaze u gotovo bezobličnu mrlju, i samo ovlaš naznačeno oko ili uho svjedoči da je riječ o ljudskom liku. Slično je, recimo, i sa slikom Posljednja večera u Galeriji Šimun u Dubravama: da nema naslova, malo bi tko na njoj pročitao tu temu.

Negdje u jesen 1976. došao mi je u Ovčarevu neki seoski mladić s molbom da uđe u moju sobu. U prvi sam se mah zbunio: ne misli valjda kod mene tražiti nešto što mu je ukradeno! Čuo sam, ujače – veli on – da imate sliku u kojoj čovjek može vidjeti što želi. A ja želim nešto vidjeti. Neki koji su prije vidjeli sliku pitali su me što ona predstavlja. Ne znam što bi odgovorio Zvonimir Balog koji ne voli pred–govor, pred–jelo, pa valjda ni pred–stavu, a ja sam otprilike rekao: ne predstavlja ništa stvarno; netko na njoj može vidjeti goluba, netko srušen most, netko nešto treće. Bio je to pastel Nade Pivac Roza i crno iz 1976, prva slika koju sam nabavio od te umjetnice i koja je danas također u Galeriji Šimun. Od svih slikarskih tehnika, a crtala je olovkom i tušem, radila je sepije, slikala ulja, gvaševe i pastele, Nada Pivac ponajbolja je djela ostvarila upravo u suhom pastelu. U toj joj tehnici nema premca u bosanskohercegovačkom slikarstvu.

Nada Pivac bila je od onih umjetnika koji su vjerovali u misiju svoje profesije. Jednom mi je priznala da ni djecu nije htjela imati kako bi se mogla posvetiti isključivo umjetnosti. Bila je kao ličnost snažna i energična. Nije imala razumijevanja ni za društvene ni za umjetničke kompromise. Neumorna kakva je bila, uvijek je imala vremena za svoje studente.

Valja naglasiti kako Nada Pivac nije znala za taštinu ni ljubomoru. Često bi me znala upozoriti na nekog umjetnika kojega je cijenila i potaknuti da od njega štogod nabavim za svoju zbirku. Tako sam došao i do sada već pokojnoga Ljubomira Perčinlića, i do Zdenke Golob, i do Antuna Babića i mnogih drugih.

Posebno se Nada Pivac brinula o svojim studentima, pomagala im i preporučivala ih drugima. Tako sam zahvaljujući njezinoj preporuci upoznao Antu Kajinića, kojega je posebno cijenila kao crtača, i s njim uspostavio prijateljske odnose. Jednoga je dana mene i još jednoga kolegu potaknula da od njezina darovita studenta, koji teško živi jer se sam uzdržava, kupimo koji crtež. On joj je bio najbolji student na večernjem aktu. Posjetili smo toga studenta, koji se i tada i poslije pokazao i kao čestit čovjek, i od njega kupili dosta crteža. Bio je to kipar, budući profesor na sarajevskoj Akademiji, sada već pokojni Kenan Solaković.

Teško je reći gdje se sve nalaze slike Nade Pivac, već i zbog toga što je u posljednjem ratu opljačkan i uništen njezin atelijer na sarajevskoj Grbavici, prepun slika pripremljenih za retrospektivnu izložbu. Rat joj je i u tome bio nemio. Budući da su se s Nadom družili mnogi bosanski franjevci, posebno oni iz Visokog i Sarajeva, velik dio njezina opusa nalazi se u samostanima i župnim kuća fratara Bosne Srebrene.

Za postignuća na umjetničkom i pedagoškom polju dobila je Nada Pivac brojna priznanja i nagrade: Plaketu sarajevskog Univerziteta za doprinos razvoju Univerziteta, Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, godišnju nagradu ULUBiH-a, nagradu Republičke zajednice za kulturu BiH, 27-julsku nagradu BiH, nagradu za slikarstvo koju dodjeljuje Collegium Artisticum, nagradu »Oslobođenja« i mnoge druge nagrade u zemlji i inozemstvu. Mislim, međutim, da su joj dvije ustanove ostale dobro dužne: Akademija nauka Bosne i Hercegovine i Hrvatska enciklopedija. Prva nema šanse da ispravi svoj grijeh, a u ovoj će drugoj u ponovljenom izdanju, nadamo se, zasluženo mjesto naći i Nada Pivac, Hrvatica koja s Adelom Ber-Vukić i Micom Todorović – ne uspoređujući ih ni po čemu – čini ženski trolist bosanskohercegovačkoga slikarstva.

Stjepan Pavić