PRIRODNI EKLEKTICIZAM

PRIRODNI EKLEKTICIZAM

Ako se povedemo za onim Danteovim stihom u Božanstvenoj komediji koji kaže da »pravi plod će sazrijet poslije cvijeta«, onda osmi studijski album Matije Dedića, Život cvijeća, najavljuje zrelo razdoblje glazbenika koji se jednako uspješno snalazi u jazz- i pop-vodama. Upravo takva Matiju Dedića imali smo prilike čuti te večeri.

Iako će se površnijem pratitelju Matijina opusa ovdje nametnuti usporedba s albumom Handwriting, od prije sedam godina, koji kao i Život cvijeća poseže za crossover-formatom i suradnjom s gostujućim glazbenicima, novi album ipak je posve nešto drugo. Naime, u tih sedam godina u Matiji se, vrlo očito, nataložilo podosta najrazličitijih kulturoloških utjecaja i životnoga iskustva, pa vjerojatno imamo prilike svjedočiti važnomu međašu karijere.

Koncertno predstavljanje albuma jasno je pokazalo sav eklekticizam u Matijinu poimanju glazbe. No, usprkos dijelovima kojima je vladao prepoznatljivi hermetički jazz-izraz, duboko ukorijenjen u europskoj glazbi (sjajna izvedba Last Exit), kao i temeljnoj podlozi Matija Dedić Trija, okosnicu nastupa sačinjavale su izvedbe s gostima (Massimo, Beluhan, Slavica, Oliver, Arsen...), u kojima je posebno do izražaja došao Matijin smisao za ženski vokal (po dvije skladbe s Ivanom Husar i Leom Dekleva).

Posebno mjesto zauzeli su valcer Marina i lirsko savršenstvo izričaja u Ljubičici Dore Pejačević, zatim obrade Gibonnijevih skladbi te nekoliko naklona ocu, koji su dokazali tvrdnju o Matijinoj umjetničkoj zrelosti. Uz već poslovičan sjajan osjećaj za izbor primjerenih suradnika, Matija se, bez obzira bila riječ o standardima, filmskoj glazbi, solo-klaviru, triju, vlastitim ili tuđim skladbama, svuda snalazio vrlo prirodno. Pri posljednjemu, postigao je ono što uspijeva samo najboljima – učiniti tuđu skladbu svojom, a da joj ne oduzme ništa od izvorne kvalitete. Thelonnious Monk za kraj, najavio je, vjerojatno, nove jazz-poslastice glazbenika kojega, prije svega, krase izniman talent i iskrenost.

Velimir Cindrić