POETIKA LORE

POETIKA LORE

Boris Dežulović, Pjesme iz Lore, Durieux, Zagreb, 2005.

Ako Napoleona smatramo odgovornim za kataklizmičke promjene na licu Europe, možemo mu barem biti zahvalni za iskaz, kako je u naše doba tragediju zamijenila politika. Povijest je već kod Shakespearea skinula obrazinu starinskom usudu, a pod njom se pokazalo iscereno lice politike. Iako povijest još za nas ima dignitet metafizičkog uvida, njezin vjerolomni sluga, politika, svodi svaku metafiziku na goli kontekst sebičnih interesa.

Sve što je rečeno neka posluži kao uvod tezi kako je zbirka Borisa Dežulovića (1964), Pjesme iz Lore, više nego rijedak primjer političke poezije. Pisac ovih redaka svjestan je koliko mu obrazlaganje te teze može prouzročiti poteškoća, ali Dežulovićeva knjiga izrazitošću koncepta zaslužuje da se na nju olako ne prilijepi oznaka politizirane poezije, kakva je primjerice bila većina našeg nedavnog domoljubnog ratnog pisma. U Dežulovićevu slučaju pisati politički znači ne pristati na to da se rabota neke politike zamumulji u tragediju za koju bismo svi skupa morali biti odgovorni. Dežulovićeva praksa političke poezije podsjetit će na ono što je Bertolt Brecht htio postići kazališnom tehnikom očuđenja:

»Meni je cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli. To da čitanje izaziva ozbiljne zdravstvene tegobe, uostalom, znamo i otprije. Ja sam poetiku Jure i Bobana, Jasenovca i Gradiške Stare izmjestio iz opskurne, mračne subkulture emigrantskih domova kulture, prigradskih krčmi i internet-foruma u prostor takozvane građanske kulture, među korice lijepo dizajnirane knjige, na police čistih, pristojnih knjižara, u ozračje opuštenih ljetnih književnih večeri. Pustio sam Zlo da pjeva svojim riječima. Lora je samo sinonim za Zlo pred kojim smo zatvarali oči i spuštali rolete.«

Lora, mračni logor na kraju grada, daje tako kakvoću sadizma, okrutnosti i primitivizma pjesmama zbirke artikuliranim u paradigme ispada, bolesnih napadaja i ideološki zadojenih egotripova koji se pozivaju na pridjev hrvatski i imenicu Hrvat. Ako je možda pretjerano reći da pjesnik sadistički raspaljuje sebi maštu ne bi li se poistovjetio s duhom svojih antropoloških uzoraka, njegova se egzorcistička sustavnost može prispodobiti sa stilskim vježbama u duhu najboljih junačkih tradicija koje je u svoj njihovoj drastičnosti zabilježila i narodna pjesma. Duh klanja i miris krvi na balkanskim prostorima bolje je prizivao pretke nego tamjan i same pjesme koje su to opjevale. Stoga im Dežulović daje mjesto arhetipova koji se nastoje obnoviti kad god se za to ukaže prilika. U infernu kojim ustrajno i ukleto kruži Dežulović s danteovskom upornošću bilježi pojedinosti, gdje nema ništa što ne bi bilo zamislivo u indeksu zločina i kazni, sve do šekspirovskog uzaludnog ispiranja mrlja krvi (Indija). Postoji samo zamagljeni obzor PTSP-a, bijeda primitivnog mentaliteta i beskrajna invencija zla, gdje paranoja postaje prirodni poriv:

Pun mi je kurac

Srba, Šiptara i Bosanaca

nesvrstanih Crnaca

i Makedonaca

Židova, Kineza i Azijata

i svih tih prljavih beduina

zbog kojih mi Hrvati

ispadamo nekakvi primitivni

štajaznam šoveni

i kse

ksefon

kako se reče

e to.

(Moja domovina)

Da mračno, crnohumorno ozračje Pjesama iz Lore nije jedini ton knjige, Dežulović dokazuje duhovito pobijajući Adornovu glasovitu rečenicu kako je nemoguće pisati poeziju nakon Auschwitza: »Napisao židovski filozof / da je poslije koncentracijskih logora / nemoguće pisati poeziju / Ne znam za njega / al mene bogami krenulo« (Za Theodora). Treba li nakon svega dodati kako su Dežulovićeve Pjesme iz Lore poseban prinos stvarnosnoj poeziji premda hiperekspresivnošću, upravo neoekspresionizmom, prekoračuju granice suzdržanosti toga žanra.