Pjesma s citadele

Pjesma s citadele

Anatolij Kudrjavcev ili, kako smo ga svi zvali, bez obzira koliko smo godina imali – Tolja – bio je dobar i drag prijatelj. Te riječi, iako sasvim obično zvuče, najbolji su opis toga jednostavnog čovjeka. Dobar i drag – zar se može više poželjeti – u svijetu u kojemu svi pokušavaju biti jedinstveni, posebni, daroviti i genijalni. I to viču na sav glas. Tolja je bio dobar i drag. I dovoljno tih da ga svi čuju. Uvažavao je mlađe kolege, znao je slušati sugovornika, vrlina tako rijetka danas. Nikada nisam sreo duhovitijega čovjeka, smisao za humor koji valjda imaju samo pravi Splićani, humor zaogrnut ironijom, ironija popraćena smijehom, a smijeh poručuje ispod glasa: ma ništa, to ja samo onako… Sve što znam o Hvaru, o njegovim kalama, kamenu, kućama, književnosti, o običajima, o agavi, ribicama i morskim vjetrovima – slušao sam i naučio od Tolje, nakon sesija na Danima hvarskog kazališta. U dugim šetnjama, sa sunčanim naočalama, od jedne hvarske priče do druge, i na kraju balade, s otpjevanim stihom. A recitirati i pjevati je znao. Još i danas čuvam zabilježeno na mobitelu kako meni i supruzi pjeva neku rusku baladu dok se spuštamo s hvarske citadele, baladu koju mu je često pjevao otac. Osjeti se ritam vjetra, nepregledna stepa. Govorio je kako u njegovoj Veloj Varoši možeš doznati sve o povijesti slavnoga grada. Čovjek-vedrina. Prije mjesec-dva razgovarali smo o tekstovima za »Vijenac«, Tolja je htio pisati o nekim zaboravljenim splitskim riječima i frazama, onako, više kulturološki, a mislim i zbog nostalgije. U svojim poslovima, takvima kakvi jesu, trebali smo se još dogovoriti o svemu, ali što to znači kad čovjek stalno juri i žuri. I na kraju, nema vremena. Nema vremena.

Hvala ti, dragi Tolja, na svemu.

Ivica Matičević