Parabola u tranziciji

Parabola u tranziciji

Što ostaje od parabole kao jednoga od najizravnijih oblika političkoga kazališta u vrijeme kada više nema velikih priča ni didaktike koja bi se mogla oslanjati na iluziju o mogućnosti popravljanja i prepravljanja čovjeka i svijeta?

Djelomičan odgovor na to mogao bi se potražiti i u novoj predstavi Satiričkoga kazališta Kerempuh Jebote, kolko nas ima! sve plodnije hrvatske dramske autorice Nine Mitrović (rođene 1978, vršnjakinje i gimnazijske kolegice Tene Štivičić, sada zastupljene na repertoaru Zagrebačkoga kazališta mladih), koju u režiji Franke Perković na pozornici Satiričkoga kazališta Kerempuh u jednom silovitom dahu bez stanke odnedavno izvode petorica glumaca i dvije glumice toga kazališta.

Može se reći da je ono što ostaje na sceni svojevrsna konstatacija kako to stvari stoje tu u nama i oko nas, odnosno autorski iskaz sveobuhvatne laži i nasilja, zgusnuta snimka dinamike bezumlja uz što bučniju pratnju ptica rugalica, koja bi trebala učiniti iskaz prihvatljivijim dodajući mu začin humora. Umjesto Jebote,kolko nas ima!, što je učinkovitije jer najavljuje govor šatre i ambijent tzv. malih ljudi s ruba koji je uzet kao primjer za oslikavanje cjeline, naslov bi mogao glasiti i Svi smo mi lopovi, jer o tome je zapravo riječ. Svi sumnjivci, izvedeni pred Murjaka i Svjedokinju na pozornici i široko, porotnički raspoloženo općinstvo u gledalištu imaju se čega bojati i zbog čega skrivati, jer ako i nisu sudjelovali u zlom činu koji se istražuje, a koji je možda čak i lažan, odnosno nije ni počinjen, imaju dovoljno putra na glavi da se brane od otkrivanja. Samo jedan jadnik nema, i zato teško njemu, jer je svima na smetnju te će u prikladnu trenutku naturalistički koreografiranom tučnjavom svi krivci navaliti na njega, jedinoga nevinoga, iscipelariti ga nemilice, a kada je napokon sve gotovo uz usrdnu pomoć Murjaka, Svjedokinje i Čistačice još i oklevetati, kako bi stvari mogle nepromijenjene u solidarnosti laži i nasilja nesmetano ići dalje.

Najčudnije je pri svemu tome da će za vrijeme najdrastičnijega prizora, onoga kada četvorica krivih i gnjevnih svom žestinom nasrću na jedinoga pravednoga, prepuno gledalište pucati od smijeha. Je li to znak da je predstava uspjela? Ili da se možda uklapa u repertoar s figurama nasilja i psovke na koji je publika navikla? U svakom slučaju ukus nije nešto unaprijed dano, nego je uvijek ovisan o onome što se nudi.

Bit će da je autorica i sama osjetila gdje je Ahilova peta njezina teksta, pa je u zagradama dodala podnaslov statičan komad dinamičnih likova. Komad jest statičan, a likovi su toliko podređeni stereotipima da im dinamika uglavnom može biti samo izvanjska. Uz iznimku Murjaka i Svjedokinje, koji u vješto zamišljenoj situaciji prepoznavanja lopova među sumnjivcima mogu djelovati i opušteno, izloženi sumnjivci u stalnoj su groznici intenzivne vike i pokreta. Nezgoda je u tome što autorica primjenjuje tehniku odgađanja raspleta do krajnjih granica, tako da se radnja sastoji od produljenog uvoda i iznenadnoga, vrlo učinkovitoga završetka. Spretna režija uz vrlo prikladnu scenografiju Ive Knezovića nastoji tomu doskočiti prekomjernom uporabom buke i pokreta, dirigirajući glumačkom ansamblu jednako zaglušan i zbog toga jednoličan intenzitet igre od početka do kraja. Bez trenutka predaha i tišine. Da se ne bi pojavio zijev praznine, uvode se i songovi (suradnja Marija Mirkovića i Dražena Ferenčine). Stereotipne geste i grimase koje su im zadane glumci svi od reda ponavljaju bez vidljiva zamora uz stalno osvježavanje bukom i psovkama.

Po sve prisutnijem stereotipu najglupljega nasilnika, odnosno višestruko prevarena i razvojačena hrvatskoga vojnika igra Hrvoje Kečkeš, najljigavijega, staroga umirovljenika, varalicu i simulanta, koji se neumorno baca na pod, dobio je Antun Tudić, kandidat smrti, nemoćni autsajder zvan Paranoik pripao je Borku Periću, samouvjerena i nepobjediva tajkunskoga kandidata vrlo učinkovito igra Mario Mirković, a snagatoru Bojsu, koji je bio toliko hrabar da je u žaru buke i bijesa protiv slabijih pretukao nevjernu djevojku, predvodničko mjesto osigurava Filip Juričić. Smireno i pomalo izdosađivano na drugoj su strani pozornice promatračnice vodeći glumci Kerempuha, pouzdani i efikasni kao uvijek Nina Erak-Svrtan (Svjedokinja) i Željko Königsknecht (Murjak), a stranu mijenja po potrebi radnje Anita Matić Delić kao Čistačica. Kostimografkinja je Barbara Bourek, zahtjevan scenski pokret uvježbao je Rajko Pavlić.

Moglo bi se na kraju reći da mnogima dragi Izbacivači, koji su stanovito vrijeme u središtu pozornosti kazališne javnosti držali Teatar Exit, nisu prohujali gradom bez potomaka. Među njima je posebice u pogledu režije i izvedbe parabola Jebote, kolko nas ima! na pozornici Kerempuha. Ovaj put bez polazne radosti i drska šarma iznenađenja.

Marija Grgičević