Oživljavanje kabareta

Oživljavanje kabareta

Već je prvo izdanje Festivala cabareta, dvotjedni Gumbekovi dani s petnaest predstava na pozornici Histrionskoga doma u Ilici, snažno potaknulo popularizaciju i preispitivanje uloge toga »rubnog kazališta«, kako ga u svojoj knjizi Zagrebački kabaret naziva Igor Mrduljaš. O oslanjanju na bogatu tradiciju toga scenskog oblika govori već i njegov naziv: Mladen Crnobrnja Gumbek bio je jedan od najvećih hrvatskih komičara druge polovice prošloga stoljeća i glumac koji je iznimno uznastojao na obnovi kabareta, izvanredno se koristeći, kad god je to bilo moguće, izravnom, gotovo privatnom komunikacijom s gledateljem i improvizacijom. O povezanosti s bogatim kabaretskim nasljeđem (prvi se kabaret u Zagrebu pojavio 1907) – govori i činjenica da je ocjenjivačkim sudom predsjedavao Fadil Hadžić, koji je, uz ostalo, pokrenuo kabaret Kerempuhovo vedro kazalište (1950), iz kojeg je nastalo kazalište Komedija, a 1964. u kavani u Medulićevoj i satirički kabaret Jazavac, u kojem je Gumbek dobio i svoj prvi stalni angažman. I Jazavac će se preseljenjem u zgradu u Ilici pretvoriti u kazalište, ali će trajno u predvorju promicati i kabaret. Snažna veza s tradicijom i pitanje o tome koliko je kabaret još živ i kako se uopće danas mijenja – bili su i središnja odrednica Prvih Gumbekovih dana. Tako je vrlo zanimljiv Torso kabaret Nina Škrabe, Tahira Mujičića, Borisa Senkera i Arsena Dedića – prema Kavani Torso praizvedenoj u Teatru ITD još 1978. – bio smješten u imaginarni kabaret između dva svjetska rata, dok je suvremenu inačicu ponudila predstava iznimna ritma i sjajnih glumačkih izvedbi Zagrebački orkestar, u kojoj je redatelj Dražen Ferenčina slobodno i iznimno inventivno prilagodio komad Jeana Anouilha suvremenoj turbofolk-kafani. Drukčiju i također vrlo poticajnu suvremenost, jasno izvan naše tradicije, ponudila je izvrsno glumljena i pjevana predstava ljubljanskog Mestnog gledališča & Društva Familija Patty Diphusa, ispovijedi pornodive, koju bi se najkraće moglo opisati da izgleda kao da Brecht režira Almódovara u ozračju neue slowenische Kunsta. Sve te tri važne predstave postavile su ujedno i pitanje da li je klasična pozornica Histrionskoga doma pravi prostor za kabaret, jer, iako se u njima scena oblikuje kao svojevrsna kavana ili klub, ona i dalje funkcionira kao pozornica na kojoj se odvija predstava, a ne rubno područje između teatra i ugostiteljstva u kojem je i način igre podređen drukčijim uvjetima.

Zato su možda veću mogućnost pronalaženja suvremenoga kabaretskog izričaja nudile predstave u kojima je jedan (a ponekad i jedini) izvođač bio medij prelaska rampe između pozornice i gledališta. Nedvojbeno je to bilo lakše ostvarivo u predstavama u kojima je prevladavala glazba (iako ni tekst nije bio nebitan) kao u pobjedničkome Arsen cabaretu Arsena Dedića, koji je na čudesan način i glazbom i stihovima, ali i gotovo nehajnim komentarima stvorio složenu sliku ne samo umjetnikove osobne povijesti nego i atmosfere vremena u kojem je stvarao. Jasna Bilušić u Edith Piaf i Ksenija Prohaska u Marlene Dietrich izvrsno su pak oživile na sceni velike dive šansone i glume.

U predstavama u kojima je vladao jedan glumac osobito je bilo vidljivo kako takve interpretacije mogu vrlo dobro funkcionirati i u neposrednijem dodiru s potencijalnim gledateljima u kavani kao pravom mjestu kabareta. To posebno vrijedi za iznimno dojmljivu interpretaciju Duška Valentića u E, moj sokole, ispovijedi Kozarčeva Đuke Begovića u slavonskoj kavani, a na drukčiji to način vrijedi za monokomediju Dimnjačar, u kojoj Ljubomir Kerekeš izvrsno zabavlja publiku, bez obzira u kojem je prostoru izvodio. Koautorstvom u tekstu Kavane Torso, autorstvom izvrsnoga teksta predstave Babina guica, koji će vjerojatno imati još mnoga redateljska čitanja, te autorstvom teksta i lutaka u predstavi Sedam kozlini i samo jedan bedni vuk Tahir Mujičić svojom je umjetnošću doista potvrdio formulaciju ocjenjivačkoga suda o izvanrednome prinosu oživljavanja kabareta.

Iako nisu sve predstave viđene na uspjelim Gumbekovim danima kabaret u užem smislu, baš ta njihova raznolikost, a i zadovoljstvo gledatelja, naznačuju moguće putove prema većem broju kabaretskih predstava i sustavnijem oživljavanju te specifične scenske vrste.

Dubravka Lampalov