O kreposti

O kreposti

Vrlina nije mišljena kao neka onostrana i nepokretna jednota, nego kao imanentno zbivanje i zbilja, istina, života polisa – a to je odgoj filozofa za dodir s idejom dobra samom i onda povratno upravljanje polisom koje je vođeno iz tog dodira. Čitav taj kružni put treba držati jedinstvenim zbivanjem istinskog života polisa u svojoj vrlini

Izlaganje o zasnivanju etike u Platona nije toliko išlo za tim da temeljito izloži Platonovo određenje ljudskoga dobra, koliko se pokušalo ukazati na primjereno misaono okružje iz kojega se pitanje o dobru uopće i može postaviti i tek unutar kojega se Platonovo određenje dobra može ispravno pojmiti. Pritom se pošlo od toga da je etičko pitanje o dobru s onu stranu antropocentričkog ograničenja te da, kao pitanje o dobru uopće, smjera na istinski bitak svakoga pojedinog bića.

Oslonac takvim razmatranjima našao se u Platonovu dijalogu Fedon, na mjestu gdje je riječ o umu kao uzroku bitka i bivanja svakog pojedinog bića. Sokrat naime od Anaksagore očekuje da svojom postavkom o umu tako reći potvrdi to da um, kao jedini uzrok, uzrokuje bitak i bivanje svakoga pojedinog tako da to pojedino čini dobrim i najboljim, u potpunosti ga čineći onim što ono specifično jest i treba biti. Ujedno se pokazuje i to da dobro nekoga bića nije proizvoljno promjenjivo biti, prebivati, životariti itd., nego imanentna zbilja biti bića i stoga najviša dostatnost njegova bitka.

Upravo u tom smislu tumači se i pojam vrline ili kreposti (arete) u Platonovu filozofiranju. Određenje vrline u smislu najboljeg i potpunog činjenja svojega posla (ergon) s kraja prve knjige Politeje može se, naime, kako se čini, primjereno pojmiti samo pretpostavi li se da je ta činidba zbilja njegova istinskog jestva, prisutnost njegove biti. Vrlina je utoliko mnogo više od atributa koji može i ne mora pripadati nekom subjektu – ona je sama zbilja, energeia, bića, te ono u potpunosti i istinski jest iz vlastite biti samo kao svoja vlastita vrlina. Vrlina bi u tom smislu, kao što otprilike stoji u Fedonu, bila svojevrsna čistina ili očišćenje (katharsis) onoga što jest, koja čistina tako reći pušta biće da bude očevidno kao to što jest. Platon tu govori o vrlini froneze kao o najsvojstvenijoj djelatnosti duše. Duša se pak u svojoj čistoj umstvenoj vrlini otkriva i istinski jest kao iskonski srodna upravo svemu što jest. Drugim riječima, u vrlini duše prisutno je ono što istinski i uvijek jest kao ono srodno i u dodiru.

I tu se ocrtavaju obrisi onoga etičkog u Platona. Pitanje o dobru u Platona smjera naime na pitanje kako to da duša, koja u svojoj vrlini jest ono čisto umsko, može ujedno biti i samokretanje koje je počelo svega živog, ima li se naime na umu da je duša upravo kao takva svojevrsna spona i sveza umnog i bezumnog, božanskog i tjelesnog. Drugim riječima, kako to da ono čisto umsko jest samo kao živo, odnosno samo tako da je imanentno prisutno kroz ono drugo, bez kojega mu je nemoguće biti uzrokom.

Ta široka konstelacija Platonova promišljanja dobra pokušava se razmotriti razvijanjem ovoga pitanja: odakle dolazi nužnost da u svrhu postignuća istinske svrhe polisa, tj. vrline (Legg. 963a), nema druge mogućnosti do te da se pojmi ideja dobra (Resp. 517c) i onda učini okret natrag u spilju?

To pitanje smjera u prvom redu na smisao političkog djelovanja i polisa u Platonovu filozofiranju. Interpretacijom mita u dijalogu Državnik pokazuje se da je političko djelovanje za Platona jedini način da se u vremenu kada svijet, porobljen onim tjelesnim, nezadrživo tone u nered i bezumnost, u polisu, kao u svojevrsnom kozmosu unutar kozmosa, učini obrat, čiji je smisao u tome da se ono božansko nanovo postavi kao ono najviše, i to tako da se uspostavi prava mjera božanskog i ljudskog u obliku političke vrline. Vrlina dakle kojoj teži polis, odnosno dobro polisa, jest dostatnost života kozmosa sama, u kojoj su u pravoj mjeri uzajamna sklopa istinski prisutni i ono ljudsko i ono božansko. Produbljenjem tog mita na podlozi Timeja pokazuje da dobro polisa počiva na razmjeru granice i bezgraničnog, u kojem bog demijurg tvori cjelinu kozmosa kao bivajuću sliku onoga što jest po sebi. Pritom se uočava da bivajuće biće kao slika nije nešto drugo od onoga odslikanog kao svojega uzora, nego je zapravo zbivanje odslikavanja i odslikanosti, u kojem su u jaram i sponu razmjera ujedinjeni i slika i uzor. Kozmos je dakle cjelina razmjera u kojoj je imanentno prisutno ono po sebi kao granica neograničenog.

Forma pak u kojoj Platon misli taj razmjer jest duša. Kozmički okret u polisu, u kojem se u punoj uzajamnoj dostatnosti imaju uspostaviti ono božansko i ono ljudsko, jest utoliko okret cjeline duše u kojem se ona zbiva kao ono što jest i jest u svojoj vrlini. Vrlina dakle nije mišljena kao neka onostrana i nepokretna jednota, nego kao imanentno zbivanje i zbilja, istina, života polisa – a to je odgoj filozofa za dodir s idejom dobra samom i onda povratno upravljanje polisom koje je vođeno iz tog dodira. Čitav taj kružni put treba držati jedinstvenim zbivanjem istinskog života polisa u svojoj vrlini.

Dalje razmatranje nastoji izložiti taj dodir, kako on do riječi dolazi u poredbi sa Suncem u Politeji. Pokazuje se da se dobro, posve na tragu Fedona, razumije kao jedinstvena uzročnost uma u svakom onom koje jest. Ta umska uzročnost, koja ono po sebi čini prisutnim u mnoštvu koje sudjeluje, jest ono bitno idejnosti ideje. Dodirnuti se dobra znači prema tome dodirnuti se razmjera, koji ono isto čini posve i u cjelini prisutnim kao svako pojedino i utoliko čini mogućim to da ima ikakva bića i istine. Filozof se dakle u dodiru s dobrom dohvaća jedinstvene uzročnosti istinskog bitka bića kao takva i taj uzor nasljeduje kao zbiljski život polisa. On utoliko, kao državnik, ima ulogu kozmičkog demijurga.

Pritom je ključno to da um u tom dodiru ne dodiruje i ne spoznaje ništa što bi bilo drugo od njega sama – dodir s dobrom jest konačna samospoznaja jedinstvene uzročnosti dobra u umu. Završni dijelovi izlaganja pokušali su razmotriti taj moment samospoznaje uma, koja se u formi dijalektike zbiva kao okret čitave duše, a time i kozmosa sama, u ono svoje najvlastitije, u um. Izlaganje tako dolazi do uvida u to da zasnivanje etike u Platona nastoji oko toga da se cjelina kozmičkog života pojmi kao unutrašnja narav vrline života filozofa.

Petar Šegedin

Petar Šegedin (1973) rođen je u Splitu, a osnovnu školu i gimnaziju završava u Dubrovniku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završava studij filozofije i grčkoga jezika s književnošću. Objavio je prijevod Platonova dijaloga Parmenid. Magisterij iz Nietzscheove filozofije obranjen na Filozofskom fakultetu objavio je kao knjigu Volja za moć i problem istine. Na Hrvatskim studijima u Zagrebu priprema doktorat iz Platonove filozofije. Zaposlen je kao asistent na Institutu za filozofiju u Zagrebu.