Motiv i njegova priča

Motiv i njegova priča

Fotografsko nadahnuće ima različita izvorišta, no ponekad se iz bezmjernih impulsa zbilje, svjetlosti, boja i oblika neki predmet, motiv, fragment toliko nametne fotografu, privuče njegovu pozornost i postane temom niza fotografija. Takve, svjesne ili spontane, motivske konstante podatna su građa za osmišljavanje izložbi i pružaju mogućnost iščitavanja kreativnih dosega autora u interpretaciji istovjetnoga motiva

Upravo je to slučaj s izložbom fotografija Ivana Kovača U sjeni dimnjaka, otvorenoj u zagrebačkom Cro Art Photo Clubu. Izabravši za motiv fotografija dimnjak, u svim njegovim pojavnim inačicama: od visokih dimnjaka velikih industrijskih postrojenja do skromnih dimnjaka obiteljskih kuća, autor je sebi otvorio put mnoštvu različitih interpretacija. Jer dimnjak je motiv slojevitih značenja, onih pozitivnoga predznaka (simbol napretka i dobrostanja, ili pak doma, topline, pripadnosti), kao i onih negativnih (simbol industrijalizacije i njezinih posljedica), i sugerira mnoštvo različitih fotografskih interpretacija. No, unatoč mogućim očekivanjima, Ivan Kovač sve ih je elegantno zaobišao, ostavši vjeran umjerenom, blagom realističnom stilu kojeg je ovaj snimatelj dokumentarnog i obrazovnog programa HTV-a (1969) demonstrirao i na svojim prethodnim izložbama fotografija (Zagreb, Rovinj). Taj je stil primjereniji žanru svakodnevice negoli bilježenju dramatičnih kataklizmi ili idealiziranim prikazima obiteljskog doma.

Tako su tek na rijetkim fotografijama dimnjaci prikazani kako se iz njih šire oblaci dima zlokobno se nadvijajući nad pitomim krajolikom, nagovješćujući zagađenost i odašiljući ekološko upozorenje, prijeteći svojim vertikalama u daljini. Najčešće se nalaze u pozadini neke žive, svakodnevne radnje u prvom planu: igre djece na dvorištu, dviju žena kako klafraju... nenametljivo, ali zagonetno prisutni. Drugdje, dimnjak se ukazuje na dnu neke sporedne gradske ulice, u stjecištu njezinih perspektivnih linija, kao orijentir u prostoru i mjera udaljenosti. Njegova je uloga ponekad tek formalna: bez sadržajne veze sa snimljenim prizorom, svojom okomicom čini protutežu dominantnoj horizontali obzora, ili svojom statičnošću čini kontrapunkt živom zbivanju u prvom planu. Uvijek je međutim dio ambijenta, uskličnik na horizontu, sniman iz daljine, nikad izbliza. Kovača ne zanima dimnjak kao samosvojan objekt, ne približava mu se, ne istražuje niti bilježi njegovu teksturu, materijal, površinu. Ostajući dalek, on postoji u njegovim fotografijama najčešće kao apstraktni znak, simbol. Uvijek stranac u krajoliku, uljez. To mu na svim fotografijama daje dašak zagonetnosti, nedokučivosti – i privlačnosti.

Jedna moguća stilska vježba nadrasla je tako svoje okvire i postala sugestivna metafora svijeta u kojem živimo. Diskretan, suzdržan fotografski izraz Ivana Kovača tu metaforu čini još snažnijom.

Maša Štrbac