Meštar nad meštrima

Meštar nad meštrima

Boris Dvornik, glumac s vjerojatno najvećom karizmom u povijesti hrvatskoga glumišta i filma, kojega smo izgubili ovoga Uskrsa bio je sinonim za grad Split. Dijelom zato jer je najzanimljivijie i najpopularnije svoje uloge ostvario tumačeći upravo splitske/dalmatinske likove, ali i zato jer je najveći dio života proveo baš u Splitu, odbijajući primamljive ponude za preseljenje u druge gradove. Njegov život i bogata glumačka karijera, premda su ga vodili širom tadašnje Jugoslavije neposredno su i stalno bili vezani baš uz Split i Dalmaciju.

Premda je u petnaestoj godini napustio Dalmaciju, brzo joj se vratio da bi u njoj i ostao. Njegovim riječima: »Sićan se kad bi se vlakon vraća u Dalmaciju uvik bi, čin prođemo Knin, otvorija ponistru, bilo lito ili zima - i piva bi Lipi Marjane moj sve do Splita. Govorili bi ljudi ovi je lud, a ja san samo mora glasno iskazat tu ljubav prema Dalmaciji.«

No, unatoč ljubavi prema regiji svojim je ulogama i ljudskim šarmom Dvornik obilježio puno širi prostor.

Iako je Dalmacija bila inspiracija život je planirao drugačije. Karijera ga je već na početku odvela iz Splita, a u Zagrebu je Dramsku akademiju upisao 1959. i već na prvoj godini snimio je jedan od najpoznatijih hrvatskih filmova Deveti krug, što ga je brzo učinilo popularnim i bitno mu odredilo život. Uspjeh TV-serije Malo misto u kojoj je tumačio ulogu Roka Prča, stvorivši iz nje jedan od najosebujnijih karaktera ikad stvorenih na Hrvatskoj televiziji, pretvorio ga je u glumačku legendu. Roko je bio lik na tragu one milenijske mediteranske kazališne tradicije, svojevrsno intrigalo i sposoban, okretan mladić koji će svaku priliku okrenuti na svoju korist, ali uvijek u svemu tome ostati ljudski pošten i iznad svega šarmantan. Malo misto do kraja ga je života vezalo i za Miljenka Smoju, i unatoč privremenom razlazu početkom devedesetih, njih su dvojica ostali splitske legende, tako da su prvi komentari uz Dvornikovu smrt bili: »Otiša Boris Šunji« – što je bio popularni nadimak Miljenka Smoje.

Vitalan i nespreman na odustajanje od svog glumačkog poziva Boris Dvornik svoju kazališnu umjetnost živio je punim plućima. Nije ga bilo na sceni od 1999. i uloga u Buzdi i monodrami Ja i moj mali kumpanjo, ali je nastavio pisati, adaptirati i planirati svoj povratak kazalištu. I premda je igrao u više od četrdeset filmova i dramskih serija i bezbrojnim kazališnim predstavama, stigao se baviti i drugim kazališnim poslom, bio je valjda jedini čovjek koji je u stanju i Tennessee Williamsa uspješno pretvoriti u Dalmatinca, vješto adaptirajući njegovu Tetoviranu ružu u komad Serafina Splićanka.

Bio je srčan, mediteranski temperamentan i uvijek spreman na onu za Dalmaciju tipičnu javnu raspravu koja će se mnogima sa sjevera učiniti nekakvom nerazumljivom svađom. Barba Boris do kraja je živio bogatim životom, ako ne kazališnog glumca, a ono televizijskog prvaka i zanimljivog sugovornika koji je s jednakim žarom govorio o glumačkoj umjetnosti, teatru, prijateljima ili rodnoj Dalmaciji.

Odlaskom Borisa Dvornika Split je izgubio bitan dio svoje duše i čovika kojega će biti nemoguće nadoknaditi. Otiša je meštar nad meštrima, ali je ostalo njegovo djelo i uspomena na čovjek uvijek spremnoga na vic i dobro kazalište, jednostavno – velikog glumca i čovjeka.

Jasen Boko