Manuela Šimunović

Manuela Šimunović

U ponedjeljak, 17. ožujka, u dvorani palače Matice hrvatske nastupila je Manuela Šimunović, devetnaestogodišnja studentica glasovira iz razreda Vladimira Krpana, redovitoga profesora Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Program njezina recitala započeo je skladbama Johanna Sebastiana Bacha. Bili su to Preludiji i fuge, u c-molu, BMW 871 i u D-duru, BMW 850, iz Prve i Druge knjige majstorova opusa pod općenito poznatim naslovom Dobro ugođeni glasovir. Slijedilo je Šest varijacija Ludwiga van Beethovena u G-duru, sazdanih na temu Nel cor piů non mi sento iz opere La Molinara Giovannija Paisiela. U programu našla su se iza toga virtuozna glasovirska djela. Najprije Poloneza-fantazija, op. 61 u As-duru, Frédérica Chopina, a zatim Tri capriccia Borisa Papandopula, skladana prema uzoru na Osamnaesti, Četrnaesti i Peti capriccio iz znamenita opusa br. 1 violinskog virtuoza Nicolňa Paganinija. Paganinijev virtuozitet bio je nadahnuće i za etidu La Campanela u gis-molu Franza Liszta u slijedu programa, koja nas je ne samo imenom nego i zvukovljem podsjećala na istoimeni poznati stavak iz violinskoga koncerta slavnoga guslača. Mađarska rapsodija br. 2 Franza Liszta u fis-molu, bila je vrhunac željena prikaza virtuoziteta mlade umjetnice izabrana za kraj recitala.

Sigurnim korakom u izvedbeni prostor i s isto tako sigurnim prijelazom u sviranju, iz ponešto nemirno donesenih preludija u doživljenu smirenost zakučastih fuga, bili smo darovani na početku recitala punom ozbiljnošću izvedbe Manuele Šimunović. Kod Beethovenovih Varijacija violinistica je dodala i toplinu unutar glazbene isprepletenosti skladateljskog izraza. Papandopulova skladba iznjedrila je uz vanjsku nam doživljenu lakoću svoju neizostavnu zahtjevnost, dok se snagom izraza i ugođajem istinske fantazije odlikovala Poloneza Frédérica Chopina. Vatromet teškoća u skladbi Franza Liszta bio je slušni užitak uz ležernost izvedbe. Posebice je ta odlika usprkos neprimjerenu instrumentu, resila vrlo poznatu i izvanredno zahtjevnu Mađarsku rapsodiju, br. 2, nama zvukovljem posebno blisku.

Pijanistička staza kojom se kreće Manuela Šimunović vrlo je visoka. Put do konačna cilja traži, kao i uvijek, neprekidan veliki obostrani trud, njezin osobni kao i njezina svestrano iskusna pedagoga, sve u nadi kako vrhunski rezultat neće izostati, uz nužnost opće društvene potpore.

Zlatko Stahuljak