Ljuštenje luka... na hrvatski način

Ljuštenje luka...

na hrvatski način

Na pitanje novinarke postoji li netko tko pripada suvremenoj hrvatskoj književnosti, a da skriva nešto slično slučaju Günthera Grassa iznenađen odgovorio sam da ću malo razmisliti do sutradan, pa ću se javiti ukoliko se nečega sjetim. Prije nego što sam spustio slušalicu spomenuo sam kao realnu mogućnost da su pripadnici moga naraštaja koji su polazili osnovne škole u krajevima pod talijanskom jurisdikcijom mogli (pa i morali) biti članovi Balila, organizacije analogne Titovim pionirima odnosno Hitlerjugendu

Kada je, ima tomu već godina i pol dana, Günther Grass priznao, da je kao član Hitlerjugenda rat završio vojnikom u jedinicama SS, digla se velika graja. Javnost je pretpostavila da njegovo priznanje obvezuje mnoge (premda je prošlo vrijeme denacifikacije), ako u biografiji imaju neku mrlju, da je što prije iznesu na tržnicu vjerodostojnosti i pokažu da, iako nisu tako veliki kao autor Mačke i miša ili Limenog bubnja, imaju od njega veće hrabrosti da skriveno dalje ne prikrivaju. Dok se to zbivalo i dok su istjerivači đavola brusili svoje egzorcističke formule, ljetovao sam na Šolti u Stomorskoj. Telefonom mi se tada javila novinarka »Slobodne Dalmacije« s aktualnim pitanjem stročenim ŕ la mode, naime postoji li netko tko pripada suvremenoj hrvatskoj književnosti, a da skriva nešto slično slučaju Günthera Grassa. Iznenađen odgovorio sam da ću malo razmisliti do sutradan, pa ću joj se javiti ukoliko se nečega sjetim. Prije nego što sam spustio slušalicu pokušao sam sugovornici objasniti strukturu i funkciju omladinskih organizacija u totalitarnim režimima, a to znači i u NDH. Spomenuo sam kao realnu mogućnost da su pripadnici moga naraštaja koji su polazili osnovne škole u krajevima pod talijanskom jurisdikcijom mogli (pa i morali) biti članovi Balila, organizacije analogne Titovim pionirima odnosno Hitlerjugendu.

To sam spomenuo pretpostavljajući da je sugovornica mlada i da joj je povijesno iskustvo i znanje nikakvo ili vrlo skromno. Zato sam je upitao da li je bila pionirka i sjeća li se kako se postajalo isprva samo pionirom, a kasnije Titovim pionirom. Pomislio sam da će povijesne analogije dio povijesnih procesa objasniti ili makar učiniti shvatljivijim i pokazati kako su naraštaji svoje breme pionirstva ponijeli na plećima, a da toga uopće nisu bili svjesni.

Podsjetio sam na kape s tri roga (kasnije titovke), crvene marame, trčanje besmislenih štafeta, pa omladinske radne akcije (tzv. ORA) ali imao sam dojam da novinarka između svega toga i slučaja Grassa ne vidi nikakvu sličnost, niti uočava momente političkih determinizama sustava koji imaju svoje očeve domovine i čija se istodušnost u vjerovanja vrlo sličnim idejama podvlači nečim zajedničkim: konkretno uniformom, infantiliziranom vojnom organizacijom, prvim pokušajima indoktrinacije.

Tada već pomalo iživciran da na taj način neću uspjeti objasniti slučaj Grassova ljuštenja luka, sjetio sam se analogije. Ako je ona bila pionirka, naš je naraštaj bez ikakvih inicijacijskih ceremonija bio uvođen u ustašku mladež, pa sam tako i ja kao i svi moji suučenici postao dio spomenute nevojne, a pretežito generacijski povezane skupine iz koje su se poslije mogli regrutirati i budući režimski janjičari, čiji je bitni smisao bio određen njegovanjem ideje i rodoljublja na pomalo starinski gotovo bi se reklo ilirski način.

Kao što sam već rekao, promislit ću do sutra i ako ima nekoga čiji bi se položaj mogao poistovjetiti s Grassovim, drage ću volje to otkriti. Da ne bi došlo do nesporazuma, dio bitnoga što sam joj rekao napisao sam i poslao faksom. Kada je članak (zapravo je to bio odgovor na pitanja) dva dana poslije bio objavljen, bio sam zadovoljan ne zato što isključuje neku moju krivnju, nego zato što ga neupućeni i zlonamjerni mogu tumačiti kako im paše. Možda zato i nisam spomenuo nekoliko budućih hrvatskih pisaca koji su bili na vojnoj izobrazbi za časnike u Stockerau (pokraj Bečkog Novog Mjesta), a koji su tamo poslani kao pripadnici domobrana, a ne nekakvih stranačkih postrojbi. Iako sam se pokušao prisjetiti nekoga hrvatskog književnika koji je sa šesnaest godina branio posljednje, sve kraće, dane njemačkog nacionalsocijalizma, odnosno Pavelićeve doktrine, izložene u Strahotama zabluda, nisam se naposljetku ničeg dosjetio.

Novinarka me opet nazvala nadajući se odgovoru ali ja joj nisam znao ništa reći o onom što su ona ili uredništvo »Slobodne« htjeli čuti i tako se uklopiti u zahuktalu priču o Grassovoj velikoj laži...

Razmišljajući o Grassu sjetio sam se još jednog velikog Nijemca koji je bio članom iste omladinske organizacije: bio je to nitko drugi no glavom i mitrom današnji papa Benedikt XVI.

Razmišljajući, u duhu sam prelistavao neka znanja iz biografija hrvatskih pisaca rođenih između 1920. i 1930. godine koji su na temelju te činjenice bili vojni obveznici i kao takvi regrutirani i slani po bojištima i razbojištima u raznim uniformama i pod različitim ratnim zastavama. Mogao sam poprilično točno navesti studente koji su odmah poslije stavnje bili slani na vojnu izobrazbu u Stockerau, gradić nedaleko Beča gdje su ih upućivali u tajne ratnih zanata, ali nisam znao nikoga koji je ušao u zapovjedni kadar. U te vojne, ni po čemu politički obojene škole, od pisaca koje bismo mogli povezati s naraštajem »Krugova«, valja spomenuti da su se tamo našli Boro Pavlović, Vladimir Brodnjak, Ivan Raos, Slavko Mikolčević, glazbenik Zlatko Černjul, a zacijelo i neki drugi koji su udvarali nekoj od sedam muza koje su zbog rata bile primorane na šutnju. O tom životu daleko od ratišta napisao je Vladimir Brodnjak, ne baš s velikim uspjehom, roman koji povijest novije književnosti posve prešućuje. Nije to nikakav domobranski Nikoletina Bursać ili Mačak pod šljemom, roman je na domobranski način benigan i u njemu ni traga onomu što bismo mogli smatrati guljenjem luka.

Među njima ničega doli zabušavanja, sitnog šverca, skitnje i to na liniji Kvake 27, ali ipak je riječ o svojevrsnu svjedočanstvu. No, vrijeme je da prestanem okolišati i da priznam ono što sam znao i prije dvije godine, no nisam smatrao da je pravi trenutak za takvo priznanje, koje ničemu i nikomu ne služi.

Prvi je na redu vojničar legionar-dobrovoljac: Pero Kojaković (Čibača, Župa Dubrovačka, 1912– Njižna Perekopka, 1942) poljodjelac, pristalica HSS-a, osvjedočeni rodoljub koji uspostavom NDH prihvaća novu vlast i, kada se organizira tzv. Hrvatska legija (poslije 369. pukovnija) za rat u SSSR-u, javlja se kao dobrovoljac za frontu, potican idejom da je Hrvatska povijesno gledano antemurale christianitatis s trajnim obvezama prema obrani Zapada i Europe, koju treba prema učenju Crkve, kojoj je bio blizak, braniti ognjem i mačem, a poučen iskustvom da se vlastiti dom najbolje brani u susjedovu dvorištu odlazi na rusku bojišnicu.

O Peri Kojakoviću u hrvatskoj javnosti dugo se nije znalo ništa, sve dok 1943. u »Spremnosti« br. 51/1943, nije ratni izvjestitelj Stanko Mudrovčić objavio članak Hrvatski legionar u povodu pjesnikove smrti u sklopu bitke za Staljingrad. Počeo je Kojaković pisati kao seljak organiziran u redovima HSS-a i u Križarskom bratstvu. Uskoro u svom kraju ugroženu od četnika osniva Hrvatsku seljačku zaštitu, a poslije 10. travnja pristupa ustaškom pokretu. Kao i mnogi drugi, prošao je kratku vojnu naobrazbu i krenuo u rat, gdje je na ratištu bio odmah prepoznat po junaštvu. Ranjen, nakratko se vraća kući, pa iako ga svi iz njegove okoline nagovaraju da se ne vraća u pakao Staljingrada, on zna kamo odlazi, ali kako mnogi svjedoci tvrde, duboko razočaran stanjem u domovini ipak se vraća u Rusiju, u kojoj će ostaviti kosti.

Pjesme je počeo pisati još u mladosti, neupućen u bilo kakve tajne zanata, u maniri domoljubne romantike 19. stoljeća ali s očitim prisjećanjima na hrvatsku zbilju.

Pjevao je sa zanosom, pa tako Marš legionara:

Legija je naša spremna

I u sveti ide boj

Tko je Hrvat dobrovoljac

Samo naprijed, naprijed hoj!

završava pak na najgluplji mogući način:

Diži čelo, smjelo kroči

Nek se čuje naš poklik:

Živio nam vođa Reicha,

Živio nam Poglavnik!

No to nije sve. Slijedi najbizarniji dio naše priče o mogućem udjelu i nekoga hrvatskog književnika u Grassovu ljuštenju luka. Riječ je o pravom pjesniku, autoru zastupljenu u antologijama, uglednu piscu čija je sudbina neobična, a mogla je biti i tragična.

Đuro Šnajder (Nuštar, 1919 – Zagreb, 1993) pripadao je imućnoj folksdojčerskoj obitelji, dakle onom dijelu njemačke narodonosne skupine koja je bila dio korpusa podunavskih Švaba. Kada je započeo Drugi svjetski rat, takvih se osoba sjetila domovina i sve sposobne za vojsku odmah je unovačila u Wehrmacht. Među njima je bio i naš Đuro iz ove priče, koji je do raspada Jugoslavije studirao u Beogradu. Čim se zaratilo, vraća se kući i uskoro u uniformi vojnika Wehrmachta odlazi na Istočno ratište, gdje je uskoro ranjen. Kao ranjenik dolazi u neku bolnicu u Poljskoj, odakle bježi među poljske partizane. Među njima je dočekao kraj rata, iz kojega se vraća u Vinkovce biciklom. U biografijama (odnosno u bilješkama o piscu, u Šnajderovim knjigama, od cijele te odiseje spominje se samo neobjašnjivi boravak među poljskim partizanima. Cijelu priču netko je jamačno morao znati, ali ipak, Šnajder je shvaćao da je okružen vukovima željnim da se i dalje bore s neprijateljima, a takav je mogao biti svatko tko je, bez obzira na razloge i motive, nosio odoru njemačkoga vojnika. Znalo se da je neprijatelj na kraju krajeva samo neprijatelj i zato se Šnajder nikada nije prihvatio neugodna posla ljuštenja luka.

Branimir Donat