KROĆENJE REPREZENTATIVNA PROSTORA

KROĆENJE REPREZENTATIVNA PROSTORA

Naslov kiparske instalacije sastavljene od trinaest okomito postavljenih izduženih elemenata, Budi zadovoljan da forma nema kraja!, može se uistinu shvatiti kao paradigmatski credo Zrinšćakova likovnoga djelovanja...

Samostalna izložba Oblici prostora postavljena u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu na kojoj Mirko Zrinšćak (Volosko, 1953) izlaže recentni kiparski ciklus izvanredan je primjer uspješne zaokruženosti cjeline i usklađenosti kvalitete reprezentiranoga s kvalitetom same reprezentacije. Zašto na početku prikaza isticati sretnu činjenicu sinergijskoga odnosa skulptura i kiparskih instalacija u drvu s prostorom u kojem se nalaze, ostvarenu zahvaljujući spretnom i inventivnom razmještaju (postav potpisuje arhitekt Oleg Hržić) i suptilnon oblikovanju svjetla (za rasvjetu su zaslužni Igor Zlatkov, Zi Lighting, Darko Bavoljak Art de dacto)?

Zato što je na taj način misao pisca predgovora kataloga, Radovana Vukovića, da se stvaralaštvo Mirka Zrinšćaka pokazuje kao paradigmatsko mjesto kontemplativne, kreativne samoće i duboke osviještenosti forme u živom i dinamičnom prostoru duhovne suvremenosti, kojom je vrlo dobro ocrtana bit stvaralaštva, doživjelo dostojnu i istinsku inscenaciju. Takvom je inscenacijom Zrinšćak prisvojio cjelokupan prostor Paviljona. Gledateljima je pak omogućeno da zaista uđu u kontemplativni prostor Zrinšćakova stvaralaštva.

Umjetnik, formiran kao slikar na čuvenoj Accademia di Belle Arti u Veneciji kod Emilija Vedove prošao je na kreativnom putu različita rješenja – nakon prvobitne energije tvarnoga i gestualnoga (akcijskog slikarstva) odlučio se za marljivo građenje forme (prerađeni l’objet trouvé, asamblaži i kabineti zanimljivosti, skulpture i prostorne instalacije visoke oblikovne čistoće) i traženje u njoj skrivenih znakova.

Dubokom ukorijenjenošću u organska promišljanja struktura, Zrinšćak iz drvene materije oslobađa zatvorene, pune, rastvorene, jednostavne i skeletno razvijene forme. Pretežući ponajprije na slobodu asocijativnosti i snagu meditativnosti, njegova djela, koja »ne pripadaju ni prošlosti, ni sadašnjosti« (Igor Zidić), u pojedinačnom segmentu, ali i suodnosu unutar cjeline (fragmentom se posreduje vjerodostojnost cjeline, zapisala je još prije Mladenka Šolman), razvijaju simboličku autorovu naraciju o svijetu u kojem živi.

To nije svijet zaglušne buke, pretrpan suvišnim i prolaznim informacijama medijske i industrijske civilizacije, nego tihi svijet prirodnih počela i načela – svijet Učke, gdje je Zrinšćak pronašao utočište, povratak duhovnim korijenima i vlastitim izvorima. U toj okolini on ostvaruje poseban odnos s prirodom, čijoj ugroženosti odgovora ekološkim razumijevanjem.

Na toj je poziciji svoga utočišta, stvarnoga, geografskog, ali i unutarnjega, naposljetku i ostvario izdvojenu umjeničku poziciju unutar suvremene hrvatske likovne scene.

Izdvojenost ne podrazumijeva, srećom, neshvaćenost, te je dosad doživio mnoge uspjehe, poput onoga da zajedno s Martinom Kramer i Goranom Petercolom predstavlja Hrvatsku na XLVI. venecijanskom bijenalu u selekciji Igora Zidića.

Zrinšćakova samosvojna naracija odnosi se pak na (vječno) traženje iskonskih arhetipova, kodova postojanja: bioloških, koliko i duhovnih. Traženje se odvija u dinamičnim odnosima, konstantnoj pokrenutosti i živoj protočnosti metijerski sigurno i perfekcionistički iznesene forme.

Autor pritom istinskoga sugovornika pronalazi u samoj materiji – drvetu, kojem se obraća s najvećim poštovanjem (prisjetimo se samo priče koja govori da Zrinšćak čeka da stabla sruši grom, umjesto da koristi srušena). Vještom primjenom sredstava i postupaka tradicionalnih tehnologija, pojašnjava Vuković, Zrinšćak je u dugotrajnu i složenu procesu modelacije predmetne forme utkao vlastitu energiju i otkrivao nova značenja, prateći postupnom i mekom obradom drva misao i duh materijala, naglašavajući njegova tvarna svojstva. Postupnim odbacivanjem vanjskoga sloja, nastavlja Vuković, ljuštenjem i struganjem iz prirodnog je materijala (debla drveta) oslobađao supstancijalnu formu, svodeći stvari na golu esenciju nekoga praoblika ili znaka u prostoru (tanke i gipke plohe i niti drvenih profila).

Minimalističkim pristupom, neopterećenim suvišnim opisima i referencijalnim točkama, kipar oslobađa maksimalnu izražajnost same forme. Ona se ne iscrpljuje niti ograničava smještavanjem u jednu stalnu točku, što je potvrdio i likovni postav izložbe.

Djela u prostoru Paviljona stoje, vise, lebde, vibriraju, odjekuju, a kretanje oko njih otkriva mnogostrukost odnosa dijelova i cjeline. Cjelina funkcionira poput simfonije u kojoj svaka nota odjekuje zvonko i uvjerljivo, skladno i slobodno.

Naslov kiparske instalacije sastavljene od trinaest okomito postavljenih izduženih elemenata, Budi zadovoljan da forma nema kraja!, može se uistinu shvatiti kao paradigmatski credo Zrinšćakova likovnoga djelovanja. Strastveno i dosljedno istraživanje kiparske forme on potvrđuje u stalnu iznošenju novih rješenja te razumijevanju njihovih beskonačnih transformacijskih potencija. Time uz protočnost forme podrazumijeva i protočnu vrijednost prostora i vremena (a nije nevažna ni činjenica da i sam materijal, drvo, u svojim godovima nosi obilježja, pamćenja vremena!). A oni su, upozorava Radovan Vuković, za Mirka Zrinšćaka – osobno iskustvo. Iskrenost i vjerodostojnost osobnoga potvrđuju se kao ključ za ulazak u područje univerzalnih i vječnih vrijednosti!

Barbara Vujanović