Komorno za (ne)komorno

Komorno za (ne)komorno

Energičnu kretnju odjenuvši i u pojačanu dramatiku mladi je dirigent Neven Radaković u konačnici programne pustolovine polučio sočne rezultate, na koje će orkestar spremno uzvratiti muzikalno oblikovanim detaljima u skladno artikuliranoj cjelini

Neki drugi i drukčiji koncertni Zagreb pohodio je obljetničku svetkovinu Komornoga zbora Ivan Filipović (10. ožujka), čijoj su desetoj sezoni pjevanja većma u stilu a cappella nazočile sve majke i prijateljice, svi očevi i najmlađi potomci s pridruženom vojskom i onih koji to tek rođenjem trebaju postati! Uzbuđenja nije nedostajalo, a kašnjenje s početkom priredbe dodatno je izbezumilo stampedsku potragu za mjestom na pravoj tribini ili u pravome parteru mnogima još nepoznate palače glazbe, Lisinski. Bilo kako bilo, i tuzemno i inozemno višestruko nagrađivano vokalno umijeće filipovićevaca i za svečanoga je koncerta prikazalo fino razrađen odnos zbora i njegova utemeljitelja i umjetničkoga voditelja, dirigenta Gorana Jerkovića. U široj profesionalnoj javnosti ponajviše se afirmirajući u specijalističkim programima Hrvatskoga baroknoga ansambla, Zbor Filipović kao prvak stilski omeđena amaterskoga pjevanja u nas baš će u dvorani komorne akustike HGZ-a doživjeti ponajbolje trenutke svoje vokalne usuglašenosti. Međutim, ono što je dobro u Glazbenjaku, u velikome se Lisinskom redovito pogubi po uglovima teško uhvatljiva tona, što se lijepo čulo za odzvona komorno tretirane dinamike i agogike na uzorak dijelom ipak i (ne)komorno koncipirana sloga Thompsona, Faurea te posebno Frane Paraća i Sebastiana Bacha. Jer, iako mjestimično ekipiran i nekomorno s brojkom od pedesetak glasova (primjerice u Arcadeltu i Durufleu), zapjev zbora pod tankoćutno muzikalnom Jerkovićevom rukom u novome je prostoru gubio na snazi zapravo i nepostojeći forte, a neizrađeni soprani u šiljastoj su penetraciji nadvisivali plahe tenore i jedva čujne altove i basove. Krećući se tako po uvijek istoj – istina primamljivoj, ali i jednoličnoj – tihoj boji do bojažljiva mezzofortea, Zbor Filipović sa svilenkastim je komornim oprezom otvorio kajdu Paraćeve antologijske, (ne)komorne molitve Dona nobis pacem. Bez krešendirajućega uspinjanja i preko vrha glazbina oblaka zbor se zajedno s dirigentom Jerkovićem i instrumentalnim partnerstvom Hrvatskoga baroknoga ansambla u nastavku dotaknuo i odjeljaka iz Bachova Božićnoga oratorija. I ponovno u kastrirajućoj inačici autentične barokne interpretacije i sumnjive intonacije, uz koju zijevanje nije rijetka pojava.

Jednako drukčiji i sada i doslovno komorni sastav publike iz nemirnih srednjoškolskih klupa pratio je i najnovije glasanje moćnih puhačkih grla Orkestra Hrvatske vojske pod samurajski odrješitim vodstvom dirigenta Nevena Radakovića (Lisinski, 11. ožujka). Energičnu kretnju odjenuvši i u pojačanu dramatiku u stilu dalekoistočnih borilačkih vještina i disciplina tipa Kurosawine Tjelesne straže, mladi je dirigent u konačnici programne pustolovine polučio sočne rezultate, na koje će orkestar spremno uzvratiti muzikalno oblikovanim detaljima u skladno artikuliranoj cjelini. A između američkoga sna jednoga Bernsteina i Camphousea te nove vizure Barberova novoga svijeta, posve ugodno se smjestio i Hrvat Tomislav Uhlik s fanfarnim zovom efektne promenadne veselice cirkusa na kraju grada kao jedina originala pisana za puhački ansambl. Odmorišta elegična sfumata u Barberovu Prvome eseju na toj su stazi posebne instrumentacije s trojednim zaletom prema unisonoj razrješnici, rafinirano pričekala i saksofonsko ljuljanje Uspavanke iz Žar-ptice Stravinskoga, uz čije će završno razbijanje jezgre plesnoga atoma i Bernsteinov mjuzikholovski poskok za predigru Candide, pronaći svjetlo blistave tonske krošnje.