Još žive i ranjive kolumne

Predstavljanje knjige Notes Igora Mandića. VUS 1968–1972, Matica hrvatska, Zagreb, 2008, palača Matice hrvatske, Zagreb, 19. ožujka 2008.

Još žive i ranjive kolumne

Matica hrvatska napokon je, u knjizi od 625 stranica, tiskala Notes Igora Mandića, 164 kolumne koje je pisac objavio u »Vjesniku u srijedu« (»VUS«) od 1968. do 1972. Pozdravljajući ovu knjigu, u oduljem prilogu u »Jutarnjem listu« od 15. ožujka 2008. Slobodan Prosperov Novak, uz mnoge lucidne uvide, iznio je i misao da su svi današnji hrvatski kolumnisti, od Pavičića do Ivkošića i Baretića, duhovna djeca Igora Mandića. Ne znam da li bi se oni sami, podjednako različiti među sobom kao i od sama Igora Mandića, i stilom i temeljnim svjetonazorom, mogli s time složiti, ali je istina, unatoč svim opasnostima što ih donosi takva generalizacija, da na čelu duge povorke modernoga novinskog esejizma i feljtonizma stoje dva pionirska imena, ime Igora Mandića i ime Veselka Tenžere, rodonačelnikâ važne medijske tradicije. Ima, dakako, kad se baci pogled unatrag, i autorâ koji nisu nikli u toj brazdi, kao što su, navedimo samo neke, Zvonimir Berković ili Tanja Torbarina, ali mi se čini da je opća slika što je sugerira Slobodan P. Novak uglavnom vjerodostojna. Nije ovdje mjesto da se potanje razlažu sličnosti i razlike između Mandića i Tenžere, ali bi se, možda, mogla spomenuti samo jedna važnija: Mandić je svoje tekstove, bilo da se odnose na tekuću književnost, pojavu novoga televizijskog medija, društvene fenomene ili gastronomiju, nekako uvijek nastojao ukorijeniti u objektivna moderna znanja o tim područjima, prateći tadašnju aktualnu stručnu literaturu na francuskome, talijanskom i engleskome i prenoseći u našu sredinu, dotad zatvorenu takvu tipu diskursa, autore kao što su Umberto Eco, koji je tada još bio samo estetičar i teoretičar modernih komunikacija, a ne i autor Imena ruže, ili Marshall McLuhan, teoretičar masovne kulture i masovnih medija, autor već klasične Gutenbergove galaksije. S druge strane, Tenžera se više oslanjao na intuiciju i verbalni virtuozitet, bruseći svoje tekstove kao čiste književne tvorevine, po čemu oni žive i danas, katkada i unatoč tome što su ideje koje se u njima zastupaju mrtve. Možda su te dvije različite stvaralačke strategije, koje međusobno nisu konkurirale, pripomogle njihovu dugom i pravom prijateljstvu. Nažalost, Tenžere već odavna nema među živima. No, bez obzira na tip kompetencije koji je u temeljima Mandićeva enormno bogata kritičkoga, esejističkoga i feljtonističkoga opusa, opusa tako raznovrsna kao da ga nije stvarao isti čovjek, njega i danas drži kao cjelinu temeljno obilježje Mandićeve javne ličnosti: polemički eros koji, više nego smiren dijalog, zapodijeva svađu sa svime i svakim kad se susretne s pojavama i ličnostima što oličavaju neku estetsku, etičku ili političku laž, ili ono što mu se, u pojedinom trenutku, takvim učini. Taj se polemički eros, dakako, ne susreće samo u njegovim polemikama: on je okosnica cijele Mandićeve javne ličnosti, bilo da, u ime afirmacije urbaniteta, kritizira protagoniste tzv. zavičajne proze, ili da, u ime propagiranja novih glazbenih fenomena, u knjizi U sjeni ocvale glazbe, ismijava najsvetiju muzičku tradiciju. Obično se u temeljima takva kulturnoga stajališta, jedan protiv svih, može nazrijeti herostratski egzibicionizam, ali, kad pogledamo unatrag, u Mandićevim se tekstovima može prepoznati ne potreba za destrukcijom nego strast za konstrukcijom novoga. U opsežnome piščevu opusu Notes Igora Mandića zauzima posebno mjesto. On se pojavio u tadašnjem najprodavanijem, i najutjecajnijem, hrvatskom listu u Jugoslaviji, u »Vjesniku u srijedu« (»VUS«), u jeku kontroverzija što ih je potaknula privredna reforma 1965, dvije godine nakon pada Aleksandra Rankovića i godinu dana nakon Deklaracije. Ugašen je 1972, s gašenjem, dakako privremenim, svih političkih kontroverzija u zemlji i s nastankom tzv. hrvatske šutnje. Notes, pogotovu nama starijima, kad ga danas čitamo, ostavlja dojam kao da su sporovi koji su, prije četrdesetak godina, razbuđivali javne strasti, i danas nerazriješeni. Mandić nije pripadao, barem ne ortodoksno, nijednom temeljnom toku novije hrvatske povijesti: nije bio ni Jugoslaven (misli se po političkoj orijentaciji) ni hrvatski nacionalist. Kad je riječ o Jugoslaviji, bio je u otvorenoj ili prikrivenoj polemici s protagonistima partijske ideologije koja ju je držala na okupu, nikada ne napadajući nju samu ili neki njezin narod. Kad je posrijedi Hrvatska, prilično mu je išla na živce nacionalistička provincijalizacija koja je pratila emancipacijske procese Hrvatskoga proljeća. Mislim da je on te dvije sfere, koje su mnogi i onda vidjeli, a i danas vide, kao nepomirljive, spajao u svojem kulturnom europeizmu. Kako nije pripadao nijednoj dominantnoj struji, uvijek je bio izložen opasnosti da ga i jedna i druga odbaci kao protivnika, to više što je on, katkada, i jednoj i drugoj sâm pružao razloge za to. U predgovoru ovoj knjizi Mandić, možda proročanski, napominje da su njegove kolumne još »žive i ranjive, neke su možda samo uspavane ili hibernirane, i samo je pitanje trenutka hoće li se, odnosno kad će se, reaktualizirati. Uostalom, živio sam polemički, pa to i drugima želim«. Prije četrdesetak godina, kao urednik deska u »Vjesniku u srijedu«, bio sam, vjerojatno, prvi čovjek koji je čitao te kolumne. Krešimir Džeba, koji je godinu dana prije, 1967, došao za njegova glavnog urednika, pokraj mnogih, za tadašnje vrijeme, revolucionarnih reformi u profesionalizaciji hrvatskoga žurnalizma, uveo je i Notes Igora Mandića. U to predtelevizijsko vrijeme »VUS« je bio najveće jugoslavensko lansiralište žurnalističkih inovacija i političkih ideja, rođenih iz potrebe za liberalizacijom društva, pa je Igor Mandić odmah stekao publiku, kako i sâm kaže, od Triglava do Đevđelije. On je tada bio, vjerojatno, najautentičniji individualni glas na još uvelike kolektivnoj političkoj i društvenoj sceni tadašnje države, ali glas koji je dolazio iz Hrvatske, a nije bio zaslijepljen nikakvim parokijalizmom. Ne znam kako će mlađa kulturna publika primiti ove tekstove. Možda neće biti kadra prodrijeti u tamu društvenih odnosa onoga doba, i jasno razabrati opći kontekst Mandićevih glosa i polemičkih opservacija, ali čini mi se da Notes i danas, i kao književna tvorevina i kao dokument epohe, pulsira pravim životom.

Na kraju, možda je ovo prava prilika da se podsjetimo da je upravo Igor Mandić uspostavio praksu promoviranja knjiga, koja nam se čini da postoji oduvijek.

Marko Grčić

Fenomen hrvatske fenomenologije

Gutenberg mi je svjedok da je »VUS« bio prvi masovni medij ancien régimea, Igor Mandić prvi autorski kolumnist ili polemist, a njegov Notes medij unutar medija, metanotes, nad čime je i sam povremeno stenjao. Ako po Nietzscheu moralizatorska etika izlučuje moralin, onda Mandićeva polemična kritika izlučuje polemin, koji su morali ispijati svi oni željni javnosti na njegov račun. Fuga ili Figa Mandićiana tjerala je jezik za zube nekompetentnima ili pak provocirala mučko plaženje jezika kompetentnih. Taj uzimatelj slobode htio je svojim pisanjem preokrenuti poglede na svakodnevne stvari. I u tome je uspio, postavši klasik razdražujućeg žanra deklasiranja. Fenomen hrvatske fenomenologije, Mandić je i nakon četrdeset godina isti, što je i njegova najveća vrlina i najveći porok, ostavši homo bulla, čovjek koji muzira.

I dok su pravi Hrvati razvili samorazumljivu disciplinu sjedenja na dvije stolice, ne želeći se, radi održanja karijerističke ravnoteže, zamjeriti ni vlasti ni naciji, I. M. je stajao i još stoji između dvije stolice jer je po duši i tijelu ekshibicionist. Privržen tragediji žrtvovanja književnih i novinarskih prijateljstava, nije se za nagradu dao navlačiti na komediju vječne mudrosti jer ga je sreća uspjeha redovito činila još nesretnijim. Površni su u njemu gledali hedonističkoga demona analize, koji je formalnom logikom secirao pismotvorja drugih, ali je on svoj obrambeni hedonizam očitavao ničeovski kao simptom iscrpljenosti jer treba pisati zanimljivo o nezanimljivom.

Zbog toga je spas tražio u povećanju one njegove malenkosti, što mu nije nikad postalo teretom, nego promišljenim marketingom samopromoviranja i stvaranja IM-brenda. Takvo je pozicioniranje pratilo i planirano ironiziranje po uzoru na Salvadora Dalija, koji je nakon jedne teške željezničke nesreće u Španjolskoj zajaukao da žali samo putnike prve klase. I za Mandića, komu je »samo do ironičnosti, a ne do podlosti«, ironija ima metodologijski i spoznajni karakter pa u Notesu piše o njoj kao soli duha i humornoj pronicavosti »što svakome mora biti na umu kako bi njome mogao zaskočiti svoje razmišljanje eda ga bi oslobodio od ‘duha težine’«. Sarkastični kalamburi spašavali su ga od patetike pravednosti i od takozvanih sloboda nužnosti službenoga svijeta, ali i učvršćivali u iluzionizmu pisanja, čega se nije oslobodio ni do danas, ostajući kreativan pod svaku cijenu, odbacujući ono Cioranovo geslo: »Razumjeti znači opstati slobodan od iluzija a ne stvarati.« Čitati, pisati, publicirati, oknjižiti, promovirati – to je način života Igora Mandića, s čime se, bogami, nije igrati.

Ukoliko mu nisu ponudili veći honorar, Igor je Mandić uvijek pisao iz samozadovoljstva, žrtvujući i sebe da bi bolje pisao, a opet odbijajući robovati svom pisanju. Bio je vodeći ateist svoje polemizatorske religije, institucija koja je negirala institucije. Nije nikada htio jesti natašte, pogotovo ne hostiju ma čije dogme. Svojim je autokratskim vitalizmom opasno svjedočio o tome da je i humani totalitarizam ipak samo totalitarizam – što je izricati u bilo koje totalitarno vrijeme velika građanska hrabrost. U pisanju uvijek drukčiji od drugih, odbacujući pravilo audiatur et altera pars jer je i ta druga strana u totalitarnim režimima uvijek bila ona jedna te ista strana, protežirajući pristup audiatur et tertia pars. Pod reflektore javnosti uvodio je, dakle, tu treću, subverzivniju stranu dijaloga zamjerajući se slijepoj navijačkoj publici koja u pogibiji Radivoja Koraća nije željela vidjeti njegov grijeh. I prema demokraciji stvaralaštva redovito se odnosio kao izraziti demofob.

Ukoričeni Notes brevijar je rekapitulacije o kapitulaciji Mandićevih meta, ali i svojevrstan kročeovski Prilog kritici samoga sebe. Njime je iz tjedna u tjedan kvario državnu, farizejsku i književnu javnost, držeći distancu jedino prema sebi, što ga je u očima zakočene elite klasificiralo kao snoba. Ali, kako kaže Antonius Moonen, snob nema potrebe za sjećanjem, dok su Igorove potrebe slonoidne. Posluhnemo li Paula Valéryja, pravi snob »strahuje priznati da mu je dosadno kada se dosađuje«, a Igor je znao biti poprilično neugodan za onoga tko mu je javno dosađivao. Iz tih je, samozabavljačkih razloga i bio protiv komunizma i nacionalizma, jer su ta gospodstva od krajnosti rušila apsolutizam njegova personalizma. Kada je zlovolja lijevih i desnih prema njegovoj malenkosti počela jenjavati, on bi je vješto raspirivao, ležeći na ležalištu da je estetski ogriješiti se o nepogrješive.

U nekim osvrtima ovaj je vješto tesani Notes već procijenjen spomenikom hrvatskom novinarstvu, što bi bilo točno da Mandić nije Houdini koji bi se, iako često vezan svim mogućim crnolistaškim lancima, uvijek vraćao na površinu popularnosti. Notes je svjetionik hrvatske publicistike i novinarstva zato jer je ono što je Mandić tada demonstrirao kao novinarstvo postalo trend. Nakon Mandića, koji je desetljećima bio jedini kritičar svega postojećega, sada su to postali gotovo svi. Njegova kolumna od tri dijela uzor je urednicima svih današnjih kolumni. Razlika je jedino u tome što je Mandić znao pisati književnim jezikom, a mnoge sadašnje zvijezde i ne znaju da postoji i takav jezik, odani novinarstvu koje je on još 1969. konotirao kao »divljanje nacionalnih trač-baba.«

To i jest razlika između urednika kakav je bio Krešimir Džeba, koji je pred bika partijskog mnijenja gurao takve novinarčine i urednika koji na ponos tržišta i sramotu profesije preferiraju novinarčeke. Igor Mandić rođeni je golub pismonoša i njega se ne može oponašati tako da se golublje junoše uči letjeti prema zemljovidima i kompasima jer onda takvi pismonosci ovise o vremenu, a Mandić se znao vratiti na svoja polazišta ma koliko bila teška ta, u biti olaka, vremena oko nas.

Mandićev Notes sada je i knjiga koja demantira mitove preventivno lansirane njim samim, naime, da se on ne razumije u politiku. Jer se, kako pokazuju kolumne o tadašnjoj politici, Mandić prkosno odupirao hijerarhiji moćne gluposti, zagovarajući njihovo podvrgavanje mnogo legitimnijim, zdravorazumskim odnosima snaga, a zna se kako je bilo i ostalo pogubno služiti se zdravim razumom pri pisanju o politici, odbijajući lizati tanjure tadanje posne ideologije, bez obzira dolazila ona iz CK ili HKL-a od žaltave etike Rudija Supeka ili don Jurine teonomije. Svoje vruće čitaoce hladno informira da ne postoji jugoslavenski narod i da ne prihvaćaju jednu jezičnu varijantu saveznog jezika. Napada Žanka i Oljaču, brani Šuvara i Smoju, ćevapčiće i ražnjiće. Uvjerava da i hrvatstvo može biti pametno, a Hrvatska europska. Ovdje mladi Mandić prigrljuje mladoga Krležu iz 1938, drmajući za ramena akademski izolacionizam tzv. visoke kulture, budeći ga ehom medijskih klasa, otkrivajući prvi svojim komunikološkim studijama sutrašnja značenja McLuhana i Eca.

Nakon ponovnoga čitanja Mandićevih podlistaka jasnije je jedno: ne postoje nova ili stara vremena, postoje samo ljudi i njihove naravi, kojima nikakvo vrijeme ne može ništa. Vrijednost je Mandićeva strojopisanja u održivosti sižea kojim su te naravi orisane – što od Notesa čini sočnu literaturu.

Ma koliko se Igor teška srca pravio skromnim, pripada među najveće hrvatske tekstualne tajkune. Naime, danas su u svijetu samo dvojica multimilijunaša izradila punu sekvencu svoga genetičkog koda, što stoji 350.000 dolara, a ovim je sveskom Mandić zatvorio sekvencu svoga tekstualnog koda na korist budućim mandićolozima jer su dobili posljednju kariku njegovih opera omnia. Ukoliko je uistinu riječ o posljednjoj karici, jer njegov eudemonizam iliti eumandićizam čini se ne prestaje cvasti.

Danko Plevnik

Godine zanimljiva življenja

Evo, nakon gotovo četiri desetljeća tu je pred nama konačno Notes Igora Mandića iz danas već pomalo kultnoga »VUS-a«, (za mlade možda treba reći da je to akronimsko ime za »Vjesnik u srijedu«), knjiga je dobro ukoričena, uredno uređena, opremljena kao pravo kritičko izdanje sa svim potrebnim dodacima. Nekoć legendarne kolumne Igora Mandića pred ovogodišnji su Uskrs uskrsle i mlado i staro trebalo bi doći na svoje. Uz šunku, mladi luk i pincu gastrozof začinjavac Igor Mandić nudi i mladu i staru knjigu i to pozamašnu u svakome smislu.

Premda je, naime, namjera bila davna tek sada ti su tekstovi prvi put okupljeni na više od šesto stranica, a izlazili su od 17. travnja 1968. do 1. ožujka 1972. Bile su to godine zanimljiva življenja, mnogi ovdje nazočni proživjeli su ih veoma intenzivno, svima ih, doduše, nisu pojeli skakavci, ali bile su zacijelo godine za pamćenje, a zna se kakve su grbave sreće nacije kojima su se često događala za povijest zanimljiva razdoblja. A Mandićev Notes izlazio je svaki tjedan upravo u takvu posve zanimljivu vremenu, kada su u politički nacionalno i demokratski sve osvještenijem pokretu, koji je poslije sasvim neoriginalno nazvan Hrvatskim proljećem, a sam pokret staljinističkom kraticom i sraslicom maspok, kada su, dakle, bili uočljivi svi zameci današnje hrvatske državnosti i klice tada uvježbavana kritičkog odnosa prema jugokomunizmu.

U tom i takvu vremenu i u neumoljivu tjednome ritmu trebalo je uvijek itekako imati intelektualne potencije i strastvena pisalačkoga umijeća te uvijek iznova raščlaniti i osvijetliti toliko različite teme, tada malone odreda visokorizične. Valja odmah reći da ono što je on pisao već iz sama diskursa nikada nije moglo biti prepoznato kao nešto što nastaje u dogovoru s tadašnjom rigidnom vlašću, a što se Mandiću često podmetalo u obliku onoga notornoga pitanja tko to stoji iza njega. Nitko, dakako, osim njega sama, a kako je to moguće stajati sâm iza sama sebe to on najbolje zna.

U Notesu se tako tada prvi put u nas u novinama moglo nešto suvislo pročitati o našoj svakodnevici nasušnoj. Bilo da je riječ o iću i piću, seksu i feminizmu, potrošaštvu i medijima, tada televiziji u prvobitnome usponu, idolatriji estrade i navijačkih sportova, svega je tu bilo od kvasine do Beethovena, ukratko od igle do lokomotive. Ali, svakako treba reći da je cjelokupan medijski kontekst Notesa iz toga doba više nego zanimljiv u onom smislu te riječi kako sam maloprije rekao. Taj medij je, dakako, »VUS«, koji je s uvođenjem Notesa Igora Mandića dokazao i samo još potpalio žestoke političke napade na redakciju i njezinu uređivačku koncepciju, koju je zastupao jedan od najboljih glavnih urednika koje je imalo hrvatsko novinarstvo uopće, a to je Krešimir Džeba, zacijelo najvažniji zaslužnik što je Mandićeva rubrika tako dugo uživala sve autorske slobode i neovisnost od uvijek pogubna utjecaja politike. Kritike su tada najčešće i najžešće dolazile iz Beograda, »VUS« teško optužuju generali JNA, koji u svemu, a onda, dakako, i u pisanju Igora Mandića, vide restauraciju građanskoga društva. Pa, sada, kada se to danas kaže, i nije nešto što bi bilo tko shvatio kao neku ozbiljnu prijetnju, ali u ono doba bilo je to samo po sebi na pol puta do osude. Kritike na pisanje »Vjesnika u srijedu« stizale su nerijetko i sa sama vrha, od Tita i ostalih saveznih i republičkih funkcionara, a redovito su bile upućivane Savki Dabčević Kučar i Miki Tripalu, nerijetko i tadašnjem direktoru Vjesnikove kuće Božidaru Novaku koji ih, kako on kaže, i nije uvijek prenosio u redakciju da ih suvišno ne uzbuđuje. Igor pak Mandić u čuvenoj danas već povijesnoj raspri s Milošom Žankom, tada glavnim čuvarem jedinstva Jugoslavije i glavnim ideološkim osloncem tadanjega državnoga socijalizma, u feljtonu Kesten-pire Miloša Žanka uspijeva argumentirano i vehementno, kako on to već zna, pobiti sve njegove napade i učiniti ih bespredmetnima. U vezi sa cijelim slučajem Žanko Savka Dabčević Kučar izjavljuje: »Igor Mandić, koji nije član SK, ima se pravo braniti od optužbi da je nacionalist, iako on i njegovi stavovi nisu portaparol CKSKH.« Eto, izrijekom još jednom i iz tadašnjega hrvatskoga političkoga vrha moralo se dokazivati da je Mandić, kao što rekoh, uglavnom stajao sam iza sebe.

Druga polemika koju svakako moram ovdje spomenuti jest ona u kojoj sam, na neki način, bio na drugoj strani u burnom polemičkom srazu s Igorom Mandićem. Naime, bio sam urednik u »Studentskom listu« kada je u nekoj polemici bila objavljena veoma zločesta i pomalo neukusna karikatura koja je Njegovu Malenkost prikazala kao kentaura koji se upravo prazni po novinskim stranicama. Sve je bilo u obliku velikoga nagradnoga natječaja za čitatelje, a nagradu je trebao dobiti onaj tko najbolje prepozna i opiše prikazani mitološki lik. Igor, dakako, nije izdržao da ne odgovori iako sâm u odgovoru kaže da je mogao i sve prešutjeti tako da se uopće na obazre na objavljeno. Dakako, da smo mi u redakciji pretiskali njegov odgovor iz Notesa u cijelosti i dodijelili mu prvu nagradu za najbolje prepoznavanje – jednogodišnju pretplatu na »Studentski list«. Nakon svega u »VUS-ovu« ogledalu čitatelj, inače deklarirani njegov obožavatelj, zamjera mu i piše »način na koji se pokušao obračunati s autorima napisa u ‘Studentskome listu’ nije me ni najmanje oduševio. U tome tekstu on preslobodno ‘obogaćuje’ naš jezik (‘prišipetlje’, ‘besposlene zundare’, ‘šugave rage’ itd.). Smatra li on da je VUS podesan za vođenje takvih polemika?«

Ali, dok je pisao i taj tekst za Notes Igor Mandić nije očito mislio da ga priprema za sva vremena i za povijest. Ali, to će se poslije, istina, na mnogim primjerima pokazati i dokazati. On je tada naprosto reagirao na aktualnosti po principu što zanimljivije, što vruće, što opasnije, to bolje.

Igor je Mandić, moglo bi se možda reći, zapravo žurnalistički iskon malone svih današnjih kolumnista. Uz velikoga Veselka Tenžeru, svoga prijatelja, kuma i kolegu s kojim je uvelike podijelio profesijsku sudbinu, uspostavlja poveznicu na prafeljtoniste, arheokolumniste Antuna Gustava Matoša i Agustina Tina Ujevića. Kao što Igor i Veselko nasljeđuju njih, tako današnji mediteranski krug kolumnom, a koji sačinjavaju Jurica Pavičić, Ante Tomić, Zlatko Gall, Milan Ivkošić, Boris Dežulović, Čičo Senjanović, Viktor Ivančić do mediteraniziranoga Renata Baretića i drugih nasljeđuje imenovanu dvojicu. Eto, na djelu bi tako bila treća generacija pisaca književnosti na brzu ruku, kako netko reče za tu vrstu novinarstva, premda vjerojatno neki od nabrojenih sve to skupa ne bi rado priznali, ali zar među njima nema kolumnista na temu televizije, masovnih medija uopće, fenomena svakidašnjice, kulinarstva itd., sve tema kojih prije Mandića u našem novinstvu jednostavno kao da nije bilo ili ih barem nije bilo na taj osoban, autorski način. A Mandić je upravo sve te rečene teme nerijetko začinjao u Notesu. Poslije je objavio i knjige iz svih rečenih područja, više od 25 njih – cijelu jednu biblioteku, kako netko reče, u pohvalu kritičkom razumu.

Ali, kritičnost i polemičnost, čini se, ipak su glavne osobine Mandićeva pisalačkoga, a i životnoga stila, valjda po onoj poznatoj Buffonovoj Stil, to je čovjek. Njegova rečenica prepoznatljiva je ponajprije po silnoj energiji koja u njoj pulsira, po intonacijskoj polemičnosti kada i nije baš čista polemika posrijedi – sve to čitatelja naprosto vuče dalje kroz teksturu koja čitatelju ne mora biti baš po mjeri, ali uvijek jest za čitanje sa zanimanjem. A, njegov je princip da polemičar ne smije odveć ozbiljno shvaćati ni sebe ni protivnika ni samu polemiku. Igor Mandić je, pišu čitatelji »VUS-a«, beskompromisan, žestok i maštovit, nemilice šiba po glupostima svakojake vrste. U rubrici VUS u ogledalu, tj. pismima čitatelja, a djelomično su objavljeni i u ovoj knjizi, Mandićevi su tekstovi glavna tema, pa je Mandić, zapravo, počesto i medij za međusobne svađe čitatelja. Oni napominju: »Mandićevim su kritikama pogođeni ponajprije snobovi, mudrijaši, tzv. velikani naše kulture, čija se veličina mjeri ponajprije količinom taštine koju pokazuju.« »Mi trebamo više Mandića, a ne samo jednoga, neka Mandić ustraje u iznošenju istine.« »Notes je jedno veliko osvježenje kritike i pravo umovanje zdrava razuma i stvarno je čudno koliko ima ljudi da im to smeta i da ga tako mizerno i kukavički napadaju.« Drugi tvrde: »Mandić je profesionalna svađalica, obična tračara, umišljena veličina koja si dopušta da o svemu zna sve i da najbolje sudi.« »Vrijeme je da se stane na kraj tim ništarijama koje lansira gosp. Igor Mandić«. »Sada sam već sasvim siguran da Igor Mandić nije živo biće, da nije ni pojava, već sudbina. Nadao sam se da će se već jednom umoriti i da se fiziološki zakoni i na njega odnose, ali on se ne umara. Piše, pa piše! Nema spasa od njega. Svršeno je sa svakom nadom da će prestati.«

Posljednja pokudna bilješka u Vusovu ogledalu podsjetila me na izjavu uglednoga hrvatskoga pjesnika, poznata inače po ciničnim izjavama o ljudima, koji je nekom prilikom kada je u kafiću bila riječ o Igoru Mandiću, valjda o nekom od njegovih neumjerenih i razornih tekstova, rekao: »Na Igore Mandiće se treba naviknuti. Bit će ih sve više!« I bio je tom prigodom u pravu, ali i nije. Kao što je rečeno, Igor je otvorio i prostor i načeo teme koji će današnji kolumnisti itekako ispuniti i nastaviti, ali ipak ostao je i jedinstven i neponovljiv. Što god da je mislio citirani pjesnik.

Mario Bošnjak