JE LI I POGLAVNIK JAHAO NA ČELU KOLONE?

JE LI I POGLAVNIK JAHAO NA ČELU KOLONE?

Moderni politički common sense dodjeljuje Paveliću negativnu ocjenu iz niza pojedinačnih i dvaju načelnih razloga: bio je totalitaran političar i vazal naci-fašističke osovine. Nazor je pak o političkim temama cijeli svoj život razmišljao na način da bi Paveliću grijeh totalitarizma možda i bio oprostio

Za staroga režima od više sam humanistički obrazovanih ljudi iz generacije koja je svjesno proživjela Drugi svjetski rat čuo da je Vladimir Nazor negdje između ljeta 1941. i jeseni 1942. napisao lirski hvalospjev Anti Paveliću, Poglavniku Nezavisne Države Hrvatske. Taj mi je »podatak« – kako su nalagale okolnosti – bivao uvijek serviran u strogu povjerenju, a s intonacijom, koji je, ovisno o informatorovu svjetonazoru, uključivala ili prijekor poslovičnoj političkoj prevrtljivosti domaćih ljudi (»svakako se živi u Naškoj«) ili domoljubni oprost ideološki kolebljivu pjesniku (»em smo Horvati!«). Uvijek se, međutim, u priopćivanju tajne mogao osjetiti respekt prema sposobnosti komunističkih vlasti da uklone sebi neugodne tragove i prekroje povijest.

U činjeničnost Nazorove pjesme o Paveliću ozbiljno sam posumnjao istom devedesetih godina, kad se u Hrvatskoj podigao val desnoga revizionizma, prometnuvši se u prepoznatljiv kulturni subtrend te izrodivši samostalne edicije, forume, organizacije, časopise i novine. Prirodno, naime, očekivanje da će na naslovnici nekoga od novih desnih glasila napokon osvanuti Nazorov endehazijski hommage nije se ispunjalo, što sam napokon protumačio kao znak da sporna pjesma, usprkos svjedočenjima, ne postoji niti je postojala.

U skladu s tim, od triju priloga što ih je Nazorovoj hipotetičkoj pjesmi posvetio časopis »Vijenac« u broju od 28. veljače s najviše sam zanimanja čitao članak Dubravka Jelčića Fantomska pjesma, u kojem autor izvješćuje kako je, potaknut usmenim svjedočenjima poimenice spomenutih informanata, prelistao sve relevantne endehazijske novine i časopise, uključujući i brojeve kojih nema u javnim knjižnicama. Ali, ni ta minuciozna potraga nije dala rezultata, pa Jelčić zaključuje svoj članak citirajući jedan tekst Vinka Nikolića iz 1996, gdje on (Nikolić) tvrdi kako pouzdano zna da je Nazorova pjesma o Paveliću puka fama, a spominje i jednu pjesnikovu protutalijansku davoriju za koju pretpostavlja da se u kolektivnom pamćenju i u usmenoj predaji ratnoga i poratnoga vremena mogla prometnuti u pohvalnicu Paveliću.

~ ~ ~

Sve što sam ikada čuo o tobožnjoj Nazorovoj odi ustaškom vođi uključivalo je da je posrijedi pjesma koja u naslovu nosi posvećenikovo ime (ili titulu), a potpisana je punim pjesnikovim imenom i prezimenom. Kako sam već rekao, da je takva pjesma ikada objavljena, u posljednjih bi petnaestak godina, otkako je kulturna baština NDH postala javno dostupna, sigurno bila isplivala. Iz Jelčićeva pak članka doznajemo da nije imala odakle isplivati.

Ali, »Vijenčev« blok o Nazoru i Paveliću sadržava još dva priloga, jedan Vlatka Pavletića, a jedan Branimira Donata, u kojima se nudi svojevrsni Ersatzobjekt za »fantomsku pjesmu«, i to u liku anonimna stihovana sastavka pod naslovom Poglavnik, koji je izvorno objavljen uz članak Vinka Nikolića Opjevani Poglavnik u Hrvatskom narodu od 14. lipnja 1944, a prije nekoliko ga je godina na svjetlo dana izvukao i pripisao ga Nazoru historiografski amater Darko Skagrak. Pavletić i Donat njegovu atribuciju u najmanju ruku ne odbacuju, a Donat se upušta i u spekulaciju o tome što bi objavljivanje rečene pjesme – uz pretpostavku da jest Nazorova – bilo moglo značiti u endehazijskom Zagrebu 1944. Ovdje ne bih ulazio u njegove ni u Pavletićeve argumente, nego bih, na temelju iskustava s Nazorovom lirikom i uvida u anonimnoga Poglavnika, pokušao obrazložiti svoje neslaganje s pretpostavkom da bi pjesma uistinu mogla biti Nazorova.

~ ~ ~

Poglavnik je ispjevan u pet jedanaesteračkih katrena s rimom ABAB. Pjesama istovjetne i vrlo slične forme ima, naravno, i u Nazora, ali i u bilo kojega drugog pjesnika koji je u doba Drugoga svjetskog rata pisao vezanim stihom. Ipak, već se na razini izvedbe zadanoga oblika uočavaju ozbiljne razlike.

Ponajprije, pjesnik Poglavnika – ponešto školski – teži da mu se sintaktičke cjeline i stihovne jedinice poklope, pa se u njega svaki redak završava dubokom sintaktičkom granicom, obično prvi redak u strofi polukadencom, drugi antikadencom, treći opet polukadencom, a četvrti kadencom. Nazor pak u cijelom svom lirskom opusu, a napose u jedanaesteračkim pjesmama, teži dramatizaciji odnosa između stiha i sintakse. Tipični su njegovi metrički stilemi opkoračenja i duboke sintaktičke granice usred stihovnoga retka. Na primjer:

Jehova strašni što si plamen-mače

Anđela vjernih stvaro u rukama,

Ti gospode nad vojskama, Oblače

Od vatre, koji vodiš pustinjama

Narode k cilju svome, ti Sudija

S bičem u šaci, Oče bez milosti:

Pred tobom opet duša mi se svija,

Dok srce dršće i trepeću mi kosti.

(Jehova, Plime i oseke)

Drugo, kako znaju domaći stiholozi, a kako bi, s obzirom na količinu njihovih radova mogla već znati i naša ukupna civiltŕ letteraria, hrvatski akcenatski stihovi postoje u više varijanata. Hrvatska je akcenatska versifikacija zbog svoje kratkovjekosti (dominirala je u hrvatskom pjesništvu od posljednje trećine 19. stoljeća do popularizacije slobodnoga stiha) imala samo početnu eksperimentalnu fazu, za kojom nije uslijedilo razdoblje normiranja i ustaljene primjene. Upotreba akcenatskih metara bila je sve vrijeme zasmetana interferencijom stihovnih shema i akcentuacije standardnoga jezika, koja je za mnoge pjesnike, osobito za one s čakavskoga i kajkavskoga govornog prostora, ostala nesavladanom školskom lekcijom. Stoga je upotreba najpopularnijih akcenatskih metara uvijek stajala pred dilemama i mogućnostima izbora, a struka je pokazala da se za pojedine metre uopće ne može izraditi jedinstvena generativna shema, nego valja krenuti od pretpostavke o koegzistenciji više varijanata. To vrijedi i za metar koji nas ovdje zanima, za jampski jedanaesterac, čija je podjela na varijante uvjetovana različitim odnosom pjesnikâ i pjesničkih grupa prema pravilu po kojem bi u stihovnom retku naglasak bio dopušten samo u jakim dobama, tj. u parnima. Neke njegove varijante (na primjer, Matoševa ili Galovićeva) dopuštaju naglašavanje samo parnih doba, dok u drugima (u Begovićevoj, Ujevićevoj) dolazi do znatna odljeva naglasaka na slabe, tj. neparne dobe.

E sad, Nazorov jedanaesterac, kad je riječ o naglašavanju izvan iktusa, jedan je od najliberalnijih uopće. Od osam malo prije navedenih redaka pjesme Jehova nijedan, zbog naglaska na prvoj i/ili devetoj dobi, nije kompatibilan s idealnom jedanaesteračkom shemom:

~ ~ ~

Istina, ni pjesnik Poglavnika nije prozodijski rigorist, o čemu svjedoče reci s naglašenom prvom i/ili sedmom dobom (»Poglavnik bdije, jer narod se bori«). Ipak, u njega je takvih redaka samo šest, a preostalih je 14 u skladu sa shemom. Jedanaestercem s toliko malo naglasnih sloboda Nazor nije pisao nikada.

~ ~ ~

Da je Nazor opjevao Pavelića, vjerovalo se možda i zbog toga što je rado pisao pjesme o likovima obilježenima transcendentnim autoritetom, vladarskom karizmom ili političkom moći: o poganskim bogovima, biblijskim likovima, o srednjovjekovnim hrvatskim banovima i kraljevima, o povijesnim ili fiktivnim likovima iz južnoslavenske narodne pjesme, a odmah nakon Prvoga svjetskog rata ispjevao je i zanimljivu pjesmu o američkom predsjedniku Wilsonu (Čovjek s onkraj vode). Naknadno su famu o odi Paveliću mogle učvrstiti i Legende o drugu Titu.

Pišući o istaknutim figurama iz sakralne i svjetovne domene, Nazor među njima nije pravio načelnu razliku. I ljudski predvodnički likovi postajali su u njegovim pjesmama kvazimitske figure, a obično ih je »kadrirao« u situacijama u kojima se njihov izniman status i junački etos očituje u kakvoj simboličnoj gesti, za što primjera ima podjednako u Hrvatskim kraljevima (Kraljevo oranje, Olujin ženik, Po njivama) i u Legendama o drugu Titu (Zov, Titov »Naprijed!«, Obruč). Ničega međutim te vrste nema u anonimnoj pjesmi Poglavnik. Iza njezinih motivskih jedinica ne uspostavlja se nikakav mitski, kršćansko-eshatološki ili barem nacionalnopovijesni pano, oni se doimlju kao versificirane banalnosti kakve bi o prosječnu radnom danu ratnoga političkog vođe mogao zabilježiti bilo koji snishodljivi novinar.

~ ~ ~

Na kraju i jedno zapažanje o samu Poglavniku, promotrenu izvan usporedbe s Nazorovom lirikom. Kad bi on bio Nazorov, valjalo bi pretpostaviti da je nastao najkasnije u ljeto ili jesen 1942. Ali, tko je god u to doba cijenio Pavelića i bio spreman opjevati ga, zacijelo bi bio udario u malo junačkije žice nego pjesnik Poglavnika. Sredinom, naime, 1942. Hitlerov osovinski poredak, sistem o kojem je sudbina Pavelićeve države isključivo ovisila, mogao se činiti gotovo dovršenim i nenarušivim: zapadnim obalama »Europske tvrđave« nije prijetio saveznički desant, Italija je još bila u osovinskom savezništvu, a golema područja predratnoga Sovjetskog Saveza bila su rasparcelirana na Reichskommissariat Ostland, Reichskommissariat Ukraine i ruski okupirani teritorij s istočnom granicom od opkoljenoga Lenjingrada, preko moskovskih zapadnih predgrađa i Voronježa do Staljingrada. Tko je ikada vjerovao u Hitlerovu konačnu pobjedu i u opstanak njegovih satelita zacijelo je trljao ruke.

U pjesmi pak o Poglavniku ima mnogo sumnje i prikrivene zebnje: u njoj se hvali prekovremeni noćni rad stratega kojega muče brige njegovih »podanika«, koji mora računati s neprijateljima čija se nadmoć potiho sugerira, spominju se ranjenici, a rečenica da će istom budućnost »što će vedra teći« shvatiti Poglavnikovu veličinu kao da računa s društvenom situacijom u kojoj se o njemu šire glasine suprotna sadržaja. Prije nego prividno pobjedničku atmosferu 1942, ti stihovi reflektiraju tjeskobno stanje »Novoga poretka« u kasno proljeće 1944: na Istoku Sovjeti probijaju njemačke obrambene linije i kreću prema granici Generalgouvernement-a, Amerikanci i Britanci su u Rimu, a Josip Broz sa svojim partizanima postaje priznatim članom antifašističke koalicije. Tjedan dana prije nego što je Poglavnik objavljen u Hrvatskom narodu zapadni saveznici učvršćuju prve mostobrane u Normandiji (6. lipnja 1944).

~ ~ ~

Ako bi, dakle, već moglo biti jasno da ne postoji potpisana Nazorova pjesma o Paveliću, anonimni Poglavnik iz 1944. nije, po mom mišljenju, dokaz da bi zamjenu za nju valjalo tražiti među tko zna čijim nepotpisanima. Ipak, o Pavelićevu izostanku s popisa Nazorovih honorata valja razmišljati oprezno i relativistički.

Moderni politički common sense dodjeljuje Paveliću negativnu ocjenu iz niza pojedinačnih i dvaju načelnih razloga: bio je totalitaran političar i vazal naci-fašističke osovine. Nazor je pak o političkim temama cijeli svoj život razmišljao na način da bi Paveliću grijeh totalitarizma možda i bio oprostio.

U okviru svoga snažnog i trajnog civilizacijskog pesimizma, stečena još u ranoj esteticističko-vitalističkoj fazi, on je u pjesmama iz raznih razdoblja podgrijavao san o vladaru opremljenu nedemokratskom legitimacijom transcendentne ili karizmatske naravi. U njegovim, na primjer, Hrvatskim kraljevima mnoge su konstelacije likova i radnjâ protumačive kao korektivi modernoj društvenoj stvarnosti: masovnoj demokraciji i njezinu egalitarizmu, demokratski legitimiranoj vlasti, racionalističkom samorazumijevanju građanskoga političkog profesionalca. U pjesmi Po njivama, gdje čitamo da »sijedi kralj« (Petar Krešimir) luta poljima poput »Isusa Nazarenca«, očituje se čežnju za oblikom vlasti s neupitnim transcendentnim pokrićem, a posljednja strofa soneta U selu, gdje se Petar Krešimir odmara od puta, pa na svoja koljena posjeda sinčića svojih seoskih domaćina, koji ga nazivlje djedom (»I crvić kralju po bradi bijeloj / Ručicom tapka; ciče: - Djede! Djede!«), svojevrsna je regresivna fiksacija u kojoj se politički racionalizam moderne vlasti simbolički dokida fikcijom o državi kao zajednici u kojoj vlada obiteljska toplina i prisnost. Ista sumnjičavost prema demokratskoj vladavini i njezinoj potrebi za racionalnim obrazloženjem pokazuje se, naravno, i u Legendama o drugu Titu. Njihov naslovni lik komunicira s prirodnim silama (sa šumom, s vatrom, s morem), čime se sugerira kvazitranscendentna narav njegove legitimacije, oni koji mu vjeruju doživljuju ga kao Mesiju (»Taj trošni mlin i njegov mlinar stari / Čekaju na te kroz duge vjekove«), a njegovo je sporazumijevanje s podređenima gotovo telepatsko te se svodi na rijetke verbalne ili gestualne performative (»Naprijed!«, »Pokret!«, »Poslušajte!«), koji se mogu tumačiti kao pozitivan protuprimjer proceduralnosti i diskurzivnosti građanske politike.

Ukratko, u Nazorovoj političkoj poeziji – izravnoj ili alegoričkoj – demokratska logika uvijek prolazi loše. Preostaje stoga povjerovati da mu je antidemokrat Pavelić bio dalek iz onoga drugog razloga, tj. zbog proosovinske politike. Čini se, doduše, da je Nazor odmah nakon proglašenja NDH imao iluzija o novoj državi: počeo je, još jednom, izdavati svoja sabrana djela, u proljeće 1942. primio je, ne bez zadovoljstva, visoku državnu nagradu, prevodio je hrvatske pjesnike na talijanski (Lirici croati, 1942), a u pjesmama nastalima nakon početka svjetskoga rata (Knjiga pjesama, 1942) izbjegavao je ratne teme. Ako je i aludirao na aktualne događaje (Treći strah, Automat), govorio je o njima gnomski i iz visine koja isključuje svrstavanje. U prigodnici Ljubi Wiesneru (Silhouette, 1942), pjesniku s određenim simpatijama za endehaški i osovinski poredak, suvremena zbivanja spominje još uvijek kao »dan ljut il slavan«. Vjerojatno je, međutim, da je Nazor s vremenom počeo uviđati kamo smjera ustaška vladavina i kakvim će vanjskopolitičkim posljedicama uroditi Pavelićeva nepokolebljiva kolaboracija s njemačkim nacizmom i s talijanskim fašizmom. Čamac na Kupi u toj se situaciji pokazao povoljnim izborom: čovjek koji je »s onu stranu vode« jahao »na čelu kolone« također je prezirao oblik vladavine temeljen na demokratskom konsenzusu, ali njemu budući ratni gubitnici nisu bili protektori, nego neprijatelji.

Zoran Kravar