IZVANDOMOVINSKO PJESNIŠTVO

IZVANDOMOVINSKO PJESNIŠTVO

Da uzmognemo očuvati jezik pradjedova (Uz šestu večer hrvatske iseljeničke lirike, Montreal, Kanada 2006), Croatian Catholic Mission of Blessed Ivan Merz / Hrvatska katolička misija blaženog Ivana Merza, New York, SAD, 2007.

Hrvatski pjesnici koji žive kao iseljenici u Sjedinjenim Državama i Kanadi pronašli su spasonosnu formulu za predstavljanje svojih uradaka, njihovo kritičko vrednovanje, a potom i objavljivanje. Svake godine u jednom od američkih gradova održavaju kontinentalni pjesnički susret na koji, kao stručnog ocjenitelja, pozivaju jednog od kolega iz stare domovine. Na taj način svoj književni rad podvrgavaju stručnoj ocjeni osobe koja živi u matičnoj jezičnoj sredini i njezinim književnim zbivanjima, a ujedno se povezuju s glavninom hrvatske književnosti. Zadaća teška i naporna. Nije jednostavno ljude okupiti u određeno vrijeme, nije jednostavno skloniti ih da se podvrgnu književnom sudu osobe koju ne poznaju, nije jednostavno objaviti zbornik pjesničkih uradaka, kao svojevrsnu lirsku žetvu protekle godine.

Pred nama je zbornik pjesama prispjelih na susret 2006. u Montrealu. Predsjednik prosudbenog žirija bio je Igor Zidić, poznati hrvatski pjesnik, povjesničar umjetnosti, kulturni poslenik i predsjednik Matice hrvatske. Zbornik je objavljen marom Hrvatske katoličke misije blaženog Ivana Merza iz New Yorka, pod naslovom Da uzmognemo očuvati jezik pradjedova. U njemu je predstavljeno sedmero hrvatskih pjesnika iz Kanade i Sjedinjenih Država.

Proslov je napisao don Robert Zubović u ime izdavača. On je ispravno uočio osnovne karakteristike ponuđenih stihova:

»U ponuđenim stihovima na stranicama ove knjige, i sami možemo osjećanjima poneseni, prisjetiti se svojih domaćih ognjišta, bliskih ljudi, plodova ponekad škrte zemlje i svega onoga dragoga i nezaboravnog što smo ostavili iza sebe, nastanjujući se na ovim dalekim, tuđinskim prostorima, ali s nikad ugaslim plamom čežnje za rodnim krilom Domovine Hrvatske«.

Uvodno slovo pod naslovom Hrvatski pjesnici u tuđem i svom svijetu napisao je gost iz Hrvatske, Igor Zidić. On je iznio nekoliko bitnih oznaka hrvatskog pjesnika stvorenog u rasuću.

»Zajedničko je«, piše Igor Zidić, »najvećem broju hrvatskih pjesnika izvan domovine, snažno osjećanje rodoljublja, žal za ostavljenim ili iščezlim domom, zavičajem, roditeljima, braćom i sestrama, suborcima. Zatim se počinju javljati pjesme lutanja, neispunjenih ljubavi, osjećaja uzaludnosti, izbačenosti iz svijeta; glasovi neusidrenih, gdjekad zalutalih, kojiput i (zaista) izgubljenih. Najposlije (...) treće razdoblje (...): odbačeni je ili odbjegli iver, nakon mučne borbe, pustio novi korijen.«

U zborniku koji predstavljamo zastupljeni su pjesnici: Vjekoslav Franetović (Split, 1946), Ivan pl. Jelačić-Kajbuš (Glogovec, Hrvatsko zagorje, 1924); Darija Škunca Klanac (Novalja na Pagu, 1942); Blaženka Kos (Hrvatsko zagorje, 1966); Božena Boška Marcelić (Gospić, 1947); Melkior Mašina (Preko na Ugljanu, 1941); i Đuro Palaić (Ruma, Srijem, 1937).

Zidić ih ovako ocjenjuje:

Franetović: »U pjesništvu Vjekoslava Franetovića iznenađuje nas obilje lijepih slika i situacija, plemenita patina evokacijskih prispodoba, uvodićevska duhovitost nekih sadržaja.«

Jelačić-Kajbuš: »Glas ovoga hrvatskog rodoljuba, emigranta, intelektualca, lutaoca i pjesnika izvire iz srca hrvatske kajkavštine, u nepreglednome nizu njegovih intonacija: jednom prpošan i živ, drugda duhovit pa nježan, a onda pak potepuhovski buntovan i zaigran, potom sjetan i bolan do suza, ironičan i pun sarkazma i gorčine, gnjeva i sentimenta.«

Darija Škunca Klanac: »Rekao bih da je u tome pjevu osjetna i neka temeljna naša prikraćenost za tolika ovozemaljska dobra koju kompenzira svijet iskrenih, jednostavnih i tako naravnih osjećaja, te se kojiput čini da su povremeni boravci u zavičaju boravci među počelima svijeta, povratci u Iskon.«

Blaženka Kos: »To je pjesništvo ženskog bića; danas bi je književni kritičari svrstali među autorice tipičnog ženskog rukopisa, sentimentalnog, melankoličnog i – u neku ruku – pasatističkog.«

Božena Boška Marcelić: »Pjesnikinja ljubavnih čeznuća i domovinske nostalgije, pomiješala je dvije proturječne energije u svome pjesništvu široke i glasne vokacije: produktivne energije ljubavi (i kad je razigrana ili umorna) i sentimentalne... «

Melkior Mašina: »Obrazovan, možda i jedan od najobrazovanijih Hrvata pjesnika u tuđini. (...) Melkior je Mašina pjesnik kršćanskog srca i osjećaja pa mu domete valja odmjeriti u krugu i kontekstu hrvatskih pjesnika kršćanskog duhovnog i moralnog svjetonazora: poslije Šopa, Sudete, Bonifačića, Kokića, Kuparea, Košutićke, Vlaisavljevića i drugih.«

Đuro Palaić: »U najboljim svoji stihovima Palaić je pjesnik egzistencijalan, esencijalan, domovinski, vinski, ljubavni; hedonist, humanist; čovjek zemlje, snažnog bila.«

Zbornik je obogaćen likovnim prilozima hrvatskog umjetnika Mire Sinovćiča.

Pjesništvo u iseljeništvu nosi zadaću čuvanja narodnosne samosvijesti iseljenika. Specifični i za materinski jezik nepogodni uvjeti, uz psihološke napetosti koje izaziva rasuće (grč. dijaspora, ivr. galut), udaljenost od domovine, čimbenici su koji tom pjesništvu nameću sadržaje nepoznate pjesnicima u Hrvatskoj. Zbog toga ga treba podupirati i poticati svim raspoloživim sredstvima, kao dio nacionalne kulturne baštine, ali i kao bolnu suvremenu dramu naroda koji se morao iseliti iz rodne zemlje.

Đuro Vidmarović