Izgubljeni sanjači

Izgubljeni sanjači

Staša Zurovac ozbiljan je gospodin koji je kao koreograf izgubio na humoru i lakoći življenja, ali dobio na veličini slike i dubini teme i, što je najvažnije, ostao prepoznatljiv u svojoj logici i strasti stvaranja plesnoga teatra. Danse macabre vizualno je na tragu riječkog Romea i Julije, nadahnut i nabijen emocijom te sjajne scenske likovnosti podržane novom tehnologijom

Veliko je zadovoljstvo bilo 15. ožujka 2008. u zagrebačkom HNK konačno opet ispratiti pljeskom Stašu Zurovca i njegovu autorsku ekipu, koja je zajedničkim promišljanjem plesnoga teatra ostvarila već niz uspješnih predstava: u prvom redu suprugu i asistenticu Olju Jovanović-Zurovac, scenografa Žorža Draušnika, kostimografkinju Katarinu Radošević Galić i oblikovatelja svjetla Denija Šesnića. Riječ je o praizvedbi baleta Danse macabre, za koji je glazbu napisao makedonski skladatelj Marjan Nećak.

Staša se vratio u Zagreb nakon pet godina ovjenčanih mnogim koreografskim uspjesima i imenom koje već ima priličnu težinu. Doduše, to više nije Zurovac naše mladosti, autor začudnih likova, plesne groteske i pomaknute estetike razvijane u inačicama od Bogovi su ljuti i Cirkus primitif balet u Zagrebu, Volite li Brahmsa? i Marquezomanije u Rijeci, Daj-daj i Daďssa – istočno od raja u Splitu do Kiklos u Ljubljani i Ko to tamo peva? u Beogradu: pršteće energije i razbacanih pokreta, razbarušen, mahnit i zarazan. To je ozbiljan gospodin koji je izgubio na humoru i lakoći življenja, ali dobio na veličini slike i dubini teme i, što je najvažnije, ostao prepoznatljiv u svojoj logici i strasti stvaranja plesnoga teatra. Riječki Romeo i Julija u tom je smislu bila prava autorska prekretnica, nadahnuta i nabijena emocijom, sjajne scenske likovnosti podržane novom tehnologijom. I Danse macabre vizualno je na tom tragu, ali bez izazova novoga čitanja moćnog klasika kakav balet na Prokofjevljevu glazbu i Shakespeareov libreto nedvojbeno jest.

Naslovu koji asocira na beramsku fresku i zlurado zadovoljstvo jednakosti makar u smrti Zurovac vraća osnovno značenje. Danse macabre sinonim je života u stalnoj sjeni smrti, odnosno pod njezinim pozornim pogledom. Velika, hladna, barokno monumentalna, dama u bijelom, Smrt (Filip Filipović) jeziva je i njezina demonska pojava ne izaziva eros nego ledi. Zurovac je temi pridružio sjajni književni predložak, Hazarski rečnik Milorada Pavića; priču o mitskom, izumrlom narodu sanjača i lovaca na snove (iako kao da nije imao vremena dublje ga zagrebati koliko bi mogao i koliko to začudno djelo nudi). I dok je Pavićev roman u obliku leksikona, pa ga se može čitati na bezbroj načina, Zurovac je određen tijekom kazališne izvedbe, ali poglavlja / priče / slike kao da slaže po nekom slučajnom ključu sanjača i autorskom impulsu što ne slijede narativnu liniju, nego se organski slažu s atmosferom i ritmom Nećakove glazbe. Kao da su mogla biti posložena i drukčije s istim, neupitnim značenjem. Devet obješenih djevica (Maja Babac, Valentina Kržić, Ivančica Mirošević, Ersilia Nikpalj, Dunja Novković, Lovorka Puk-Tomić, Ivana Spetić, Iva Vitić i Anamarija Vulić) kao žensku priču i Mojih sedam smrti (George Stanciu, Andrej Barbanov, Sven Copony, Eugen Dobrescu, Alen Gotal, Ovidiu Muscalu, Dan Rus, Daniil Yastrebov) kao mušku povezuje, ili dijeli, grčeviti duet Adem i Hava (Ilir Kerni i Olja Jovanović-Zurovac). A sve je nekako mitski i sudbinski određeno, definirano u smislu moćne Smrti koja ne samo da je neprijeporna nego je još i perfidna u izboru; ornament tijela i udova, ritual dubinske tuge, ne one koja steže grlo i tjera suzu, nego one od koje jača svijest o beznadnosti svakog opiranja, u smislu bilo očekivanja ili traženja kakva užitka. Plesne poetične sekvence, trenuci želje i ljudske tuge, kratki su blicevi, a ostaje znakovit motiv ramena dignutih u grču. Izniman je poetični solo Mirne Sporiš (Kako je plakala / ili koga je čekala), tako nježne i male pred golemim, nedostižnim i odškrinutim vratima, sav od čežnje i suptilnih lomova tijela.

Predstava se lagano ubrzava plesno najatraktivnijom slikom grupe sa štapovima Lovci na snove (Valentina Kržić, Ersilia Nikpalj, Lovorka Puk-Tomić, Eugen Dobrescu, Ovidiu Muscalu, Dan Rus), da bi završila neobičnim, grozničavim Danseom macabreom, skupinom izbezumljenih, zalutalih putnika koji nose svoj teret, sjedaju da bi se na trenutak odmorili, pa jure dalje, umnoženi zrcalnim odrazom, razbacani i očajni, nagi i nezaštićeni.

Uvjerljivi interpretatori poznata Zurovčeva rječnika i stila poput Olje Jovanović-Zurovac, Georgea Stanciua i Alena Gotala predvode angažirani, scenski prisutan ansambl; istina, ne u traženju novoga pokreta ili obogaćivanja plesnog leksika, ali da u pričanju, otjelovljenju priča i tkanju kazališne čarolije.

Balet je uokviren filmom Vlatke Vorkapić (snimatelj Jasenko Rasol, montaža Iva Kraljević), koji odmah na početku poput uvertire (1. slika pod naslovom Onaj čije se ime ne smije izgovoriti) uvlači u neku drugu dimenziju bivanja, upada u hard disc bića, vodi i usmjerava misli. U dvama usporednim dijelovima, iznad dvaju izvođača fiksiranih u stolcima glava okovanih žičanim kacigama (poput završne scene u filmu Brazil), projekcije prodiru u misli i sjećanja koja se grozničavom brzinom i izvan kontrole žrtava izmjenjuju i uvlači u hipnotičku dimenziju sna, mašte, nestvarnog u nizu neobično složenih stvarnih detalja. A gledatelji zapravo postaju lovci na snove pokušavajući otkriti vezu i iščitati značenja viđenog.

Ako je življenje Danse macabre, ljudi koji plešu zapravo su već mrtvi. Ili barem sanjači izgubljeni u vlastitim snovima. S Aleluja! završit će svoju priču, propasti dolje, nestati iz ove doline suza bez odgovora neba i uspostavljene vertikale. I Post scriptum baleta, Ruža jerihonska, spremna za novu kap životvorne vode, više ne može ublažiti dojam.

Maja Đurinović