Vijenac 367

Film

Iluzionist (The Illusionist), red. Neil Burger

ILUZIONIZAM POVIJESTI

Ako postoji istinska magija Burgerova filma, onda je to izvrsni Paul Giamatti u ulozi policijskog inspektora-naratora, koji se tijekom istrage i sam ponaša poput mađioničara amatera. Njegov je glumački iluzionizam iznimno snažan

Iluzionist (The Illusionist), red. Neil Burger

ILUZIONIZAM POVIJESTI


slika


Ako postoji istinska magija Burgerova filma, onda je to izvrsni Paul Giamatti u ulozi policijskog inspektora-naratora, koji se tijekom istrage i sam ponaša poput mađioničara amatera. Njegov je glumački iluzionizam iznimno snažan


Nekad je bilo dovoljno da mađioničar Orson Welles u filmu Follow the Boys prepolovi pilom Marlene Dietrich da bi se saveznički momci malo zabavili na fronti između dvije borbe i zadivljeni uzdahnuli, zapitavši se kako mu je to uopće pošlo za rukom. Takvi jeftini trikovi pripadaju holivudskoj boljoj prošlosti, jer holivudske mađioničare danas zamjenjuju CGI čudesa, iako u Burgerovu filmu iluzionističke trikove ne opterećuje hladnoća računalno generirane slike, nego se oni doimaju stvarnima. Za to je zaslužna perfekcionistička ruka redateljeva savjetnika Rickyja Jaya, jednog od najrespektabilnijih svjetskih mađioničara i povjesničara magije. No, u Iluzionistu nije dovoljna samo ruka iluzionista da bi od sjemenke izraslo stablo naranče koje je dalo i plod, portret Franje Josipa oživio na platnu pred očima zadivljene publike, a leptiri nosili posuđeni rupčić. U Burgera se na neki način događa i iluzionizam povijesti, dok se njezine iluzije pretvaraju u aluzije, pa je sin jedinac Franje Josipa, prijestolonasljednik Rudolf, čije je samoubojstvo već pokušao rasvijetliti Anatole Litvak u kičastom Mayerlingu, sada preimenovan u princa Leopolda. A njegovu ljubavnicu Mariju Večera sada zamjenjuje imaginarni lik vojvotkinje von Teschen, koja će prepoznati svoju ljubav iz djetinjstva, sada priznata iluzionista, kojem je dovoljan jedan hokus-pokus da u Leopoldu izazove patološku ljubomoru. Isto tako, dovoljan je samo dodir čarobnog štapića da Abramowitz postane Eisenheim, a Češka se pretvori u Austriju. Za posljednje krivca pronalazimo u financijsko-produkcijskim razlozima, iako elegantni lažni eksterijeri nisu umanjili rafiniranu autentičnost filmskih krajolika.

Ispričan u najkraćim crtama, Burgerov film doima se poput istrgnute i oživjele stranice romana Barbare Cartland, za što je nadasve zaslužan prozaičan i kičast rasplet, kravice i sunčani alpski proplanci uračunati. Ali Burger dobro zna da dobar mađioničar nikad ne razotkriva vlastite trikove, pa je autorov staromodni film otišao korak dalje od holivudskoga pseudopovijesnog kiča. Već sama priča o nemogućem ljubavnom trokutu koji čine zli kraljević (Rufus Sewell), prelijepa plemkinja (Jessica Biel) i zagonetni junak (Edward Norton), priziva duhove starih bajki, ali i evocira početke pokretnih slika (kolorit u tonovima sepije, irisi i stari filmski projektor). A kad plodove naranče i leptire srebrnih krila u drugom dijelu filma zamijene duhovi i spiritizam, a nastupi iluzionista postaju sve mračniji, autor počinje fino preispitivati načine na koje se rastvaraju iluzije (suvremenih) svjetskih moćnika, pri čemu se udaljuje od tematski mu donekle bliska Nolanova Prestiža, koji se bavi praktičnom stranom magije i rivalitetom. Tamo gdje u Prestižu imamo Teslu, u Iluzionistu imamo Freuda, Gerstla i Schönberga, koji doduše nisu u filmu prisutni kao stvarni likovi, nego se kriju negdje iza ugla kao simboli bečkoga procvata, s čudesnim Eisenheimom koji na pozornici oživljava mrtve, ali i aludira na dolazak nove ere sa svim njezinim nesigurnostima.

No, za razliku od Hrvatske danas, koja pokušava romantizirati habsburško doba i pretvoriti ga u marcipansku bombonijeru, jer svi moramo biti tako hoch i mitteleuropeisch, Burger se više ponaša kao da je čitao Krležu. Za njega je habsburški prijestolonasljednik najobičniji morder, koji maltretira žene i priprema urotu protiv oca. A ako postoji istinska magija Burgerova filma, onda je to izvrsni Paul Giamatti u ulozi policijskog inspektora-naratora, koji se tijekom istrage i sam ponaša poput mađioničara amatera. Njegov je glumački iluzionizam tako snažan da je kadar pretvoriti se iz luciferskoga zaštitnika poretka, čije stupove zapravo mrzi, u lucidna i duhovita tipa, iako njegov konačni osmijeh olakšanja ostaje tajna. Jer, sve ostaje na njegovu objašnjenju. Povijest ipak ne piše parfimirano pero u ruci Ms Cartland.


Dragan Rubeša

Vijenac 367

367 - 27. ožujka 2008. | Arhiva

Klikni za povratak