Galebovi lete

»Književna Rijeka«, časopis za književnost i književne prosudbe, gl. ur. Davor Velnić, br. 4, god. XII, zima 2007.

Posve u skladu s jednom od najčešćih zadaća regionalnih časopisa – upoznavanjem šire javnosti s lokalnim umjetničkim dometima, ali i uvijek iznova nužnim dokazivanjem njihove vrijednosti i izvan granica toga lokalnog – sastavljen je posljednji prošlogodišnji broj »Književne Rijeke«, gotovo u cijelosti posvećen dvama autorima, višekratno spominjanima u izdanjima časopisa. Riječ je o književniku Srećku Cuculiću, kojemu je posvećen zaseban temat, te povjesničaru umjetnosti i piscu Grgi Gamulinu, o čijim djelima čitamo u nekoliko priloga.

Broj tako otvara ulomak iz neobjavljena romana Galebovi lete prema sjeveru, kojim započinje niz tekstova o Srećku Cuculiću, piscu među čijim se osobitostima najčešće iznosi ona da je uspio književno obilježiti Rijeku. S njegovom nas biografijom i bibliografijom najprije upoznaje Marinko Lazzarich, koji će u nastavku teksta razmatrati temeljna obilježja Cuculićevih romana, smještajući ih u kontekst riječkih, ali i hrvatskih književnih tokova, ne zaboravljajući uz kvalitete Cuculićeva pisanja izreći i kritičko stajalište prema nedostacima njegove proze. Govoreći o smijehu u širem značenju, onom koje nadilazi fiziološku pojavu, autorica Jasna Gržinić terminom smjehovni kompleks obilježava složen fenomen njegova iskazivanja u raznim smjehovnim oblicima od humora do groteske. Autorica upravo u Cuculićevu romanesknom diskursu smjehovno ističe kao važnu strukturnu komponentu opusa, koja se ostvaruje putem protagonista postavljenih u poziciju izdvojenosti od društva koje ih okružuje, što rađa humorističnim uvidom. Baveći se, kako piše, Cuculićevim stvaralaštvom u razdoblju čije trajanje koincidira s njegovim vlastitim kritičarskim stažem, Mladen Urem u tekstu za temat ponajprije pokušava piščevo stvaralaštvo predstaviti u najvažnijim aspektima, govoreći tako o nekoliko ključnih problemskih područja njegove književnosti, među kojima se ističe odnos spram društvenih aktualnosti, dok ga u književnom pristupu obilježava kao eksperimentatora i kombinatora. Užom se temom, analizom romana Harlekini, bavi Igor Žic, Kim Cuculić piše o kritičkoj recepciji piščevih romana dijeleći kritiku na akademsku i novinsku te prikazujući je u rasponu od oštrih kritičkih tonova do onih dobrohotnijih, a za kraj temata Dražen Cuculić nudi obiteljsku sliku Cuculićevih – mjesto nadahnuća za mnoga djela njegova oca.

Tri eseja o talijanskim putopisima Grge Gamulina dijele mnoge dodirne točke, koje bi se ukratko mogle podvesti pod tvrdnje kako je riječ o nepravedno zapostavljenu autoru u čijem se putopisanju ispod razine opisa ambijenata nalaze duboka egzistencijalistička promišljanja, čime njegovi tekstovi – a riječ je ponajprije o djelu Ilarijin smješak, na koje se referiraju svi autori (Igor Žic, Tonko Maroević, Davor Velnić) – kriju u sebi mnogo više vrijednosti od nekih drugih, poznatijih putopisa. Usporedbom Gamulinova djela s hrvatskim putopisima bave se Maroević, koji u opreci između linearnosti pisanja i odsutnosti kulturoloških referencija u Peićevim Skitnjama i iznimnoj opterećenosti Gamulinovih tekstova širinom znanja i vlastitih iskustava vidi i razlog što drugi nije dosegnuo razinu klasičnog štiva, dok Velnić u djelima Gamulina i Matvejevića, čijem Mediteranskom brevijaru upućuje oštru kritiku, vidi zrcaljenje hrvatskoga književnog ukusa – nezapaženost dobra štiva i popularnost pseudoznanstvenoga.

Uz još jedan ogled, onaj Kristine Posilović, koja razmatra tretiranje prostora u zbirci poezije Oko andaluzijskog psa Ervina Jahića, u književnom dijelu valja istaknuti prijevode pripovijedaka Marija Torresa Dujisina, čileanskoga pisca hrvatskoga podrijetla, te kubanskog književnika Guillerma Cabrera Infantea. Promišljanje jezika kao iskonskog iskustva svijeta Antuna Nodila čitamo u stalnoj rubrici Pismo, a broj zatvaraju prikazi pjesničkih zbirki Zdravka Kordića i Marija Bilića.

Ljubica Anđelković