Duboko iznutra

Duboko iznutra

Težak, sumoran i šokantan film Bit će krvi P. T. Andersona veliki dio svoje sive atmosfere duguje glazbi koju je napisao bivši gitarist grupe Radiohead Jonny Greenwood. Već je sam početak neobičan: umjesto glazbe za špicu, film nudi tišinu, u kojoj se tek pred kraj čuje nešto poput zujanja. Zapravo je riječ o gudačkom clusteru koji će pratiti i prve scene – po život opasna nastojanja Henryja Painviewa da sam pronađe naftu. Početak najavljuje dalje postupanje s glazbom: nastojeći biti što kompleksnijom i što sličnijom zvuku, ona se u prvom dijelu raspetljava nudeći i nove neobičnosti, ali sada ipak shvaćamo da je riječ o glazbi, a ne o umjetnom proizvodu. Motivi se slažu poput kolaža, uglavnom po principu horizontalnog i vertikalnog ponavljanja, ali uvijek uz zadržavanje note koja filmske prizore – vrlo često bez pravoga vidljivog razloga – drži u čvrstoj napetosti. Zanimljivo je i to da skladatelj ni u jednom trenutku ne pomišlja ponuditi glazbeni osjećaj mjesta i vremena: kraj 19. i početak 20. stoljeća mogao se lijepo opisati salunskom glazbom, countryjem ili prebiranjem po gitari. No Greenwoodova glazba nije pasivna kao ona Gustava Santaolalle, nego je aktivna, premda dolazi iznutra. Njezine blokovske preobrazbe (u jednom trenutku slušamo i gusto složene udaraljke) guraju se do iznenadnoga vrhunca. To je citat trećega stavka Brahmsova violinističkog koncerta, koji potpuno odudara od svega što smo čuli, pa čak i od onoga što vidimo (početak bušenja nafte na novom nalazištu). To je i glazba kojom film završava, a budući da slijedi nakon ubojstva, završetak ježi i sleđuje. Agresivno inovativan Greenwoodov put donosi potpuno nove smjernice u stazu ustajale američke i uglavnom nezamjetljive europske filmske glazbe.

Irena Paulus