Davni i dragi susret

Davni i dragi susret

Palauova poezija nastala je ponajprije u dijalogu s Baudelaireom i Rimbaudom, najvećim dijelom u pariškoj emigraciji, ali nosi i jaki pečat katalonskoga narodnog duha

U »Vijencu« od 13. ožujka pročitao sam da je u dubokoj starosti preminuo katalonski pisac Josep Palau i Fabre. Podsjetila me ta vijest na davni i dragi susret s njime, u Barceloni, travnja 1992. Prethodno sam bio preveo četiri njegove pjesme, uvrstivši ih u Antologiju katalonske moderne poezije, a tom mi je zgodom s posvetom darovao dvije svoje najvažnije knjige Pjesme alkemičara i Neizdate bilježnice alkemičara, jamačno njegov opus magnum. Iako je pisao i priče i dramske tekstove, pretežno se ostvario kao pjesnik, a na glas je došao i kao likovni kritik i povjesnik, posebno istraživač i tumač Picassa. Premda su inventarni katalozi Christiana Zervosa nemimoilazan instrument u proučavanju Picassa, usuđujem se tvrditi da su metodične studije, minuciozne obrade svih ranih i kubističkih djela (te nekoliko knjiga sinteza) iz pera Palau i Fabrea najbolje interpretacije likovnoga velikana stoljeća. Naš je pisac bio posebno motiviran pišući knjigu Picasso u Kataloniji, jer je mogao lako dokazati kako je barcelonsko razdoblje bilo čak najpoticajnije u umjetnikovu razvoju, a Picassova ljubav prema Barceloni i duboka i uzvraćena. Uostalom s Palauom je Picasso uvijek razgovarao na katalonskome, a ovaj je to tumačio slikarevom liberalnom i humanističkom sklonošću prema narodu koji je pretrpio zabrane i uskrate, ali i ljubavlju prema zemlji u kojoj se emotivno i kreativno ostvario.

Palauova poezija nastala je ponajprije u dijalogu s Baudelaireom i Rimbaudom, najvećim dijelom u pariškoj emigraciji. Ali ona nosi i jaki pečat katalonskoga narodnog duha, pa i sam pojam alkemičara duguje nemalo domaćim izvorima, velikim srednjovjekovnim precima, Ramonu Llulli i Arnauu de Villanovi, piscima koji su se također bavili alkemijom. Nakon toga katalonska je književnost razvila osobitu ezoteričnu tradiciju (od J. V. Foixa do Joana Brosse), a posebno je katalonsko slikarstvo znalo odjeknuti na iracionalne i onostrane pobude (od Joana Miróa do Antonija Tŕpiesa). Razumljivo je da Palau i Fabre nije mogao ostati gluh i slijep na univerzalizam umjetnosti nastale u njegovu intelektualnom okružju i afektivnoj blizini.

Darovano mi definitivno izdanje Pjesama alkemičara (Poemes de l’ Alquimista) iz 1991. imalo je nemalu povijest. Prvi put je knjižica, u skraćenoj verziji, izišla potajno 1951. (okupivši rane pjesme, sve do 1938 – s prekidom izazvanim poratnom blokadom). Drugo izdanje iz 1972. bilo je cenzurirano u razdoblju Franca. Treće izdanje iz 1977. nastojalo je restaurirati prethodno žrtvovane dijelove, da bi tek 1991. knjiga bila idealno zaokružena, s raznovrsnim i bogatim registrima oblikovanih rješenja i motivskih pobuda. Palau i Fabre iskazao je zahvalnost za moje zanimanje prema kulturi naroda kojemu pripada i prema njegovu radu, a ja mu sada – vadeći iz rukopisa i popravljajući neke stare prijevodne verzije zanimljivih mi stihova i tekstova – iskazujem hvalu za lijep prijem i za djelo učinjeno s jakim intelektualnim i imaginativnim pokrićem.

GALINA SLIKA

Salvadoru Daliju

Preslatki svijet po našem liku tu je,

rado se, kao žena tijelo, nudi.

U puc ti lica svijet se razblažuje.

Tako je tečan odmor mrtvih ljudi.

Smrt slatka poput kamenice soka

što otpija se iz majmunske kosti

il čovječje, dok noć pada duboka,

kad se uz cvijeće uvenulo gosti.

Trbuha puna i gnojna izaći

uzvanici će put livadne strane,

gdje pogleda će lakomih se naći.

Plodni ostaci odbačene hrane

krvave svađe među njima rode…

Ratove što se medaljama vode.

KAMENO DOBA

Joanu Miróu

Ispod zračnoga neba, a akvarelno plava,

prolazi neki čovjek, nag, i pozorno gleda.

Sam ide, ima gipku snagu pohlepna lava,

pa izgleda da vojskom čitavom zapovijeda.

Nevidljivo i Tajno korak mu teškim čini;

na leđima mu vlasi nešto ko čipku tvore.

Kamen jedan u ruci, a drugi u dubini

svakoga oka ima, što nipošto ne gore.

Zastaje. Prigiba se. Po zemlji puzi tijelom.

Začuje krik se grozan, vidi se trag krvavi.

Ustaje pokazujuć – što? – crveno i bijelo

divovske patke koju prstima svojim davi,

pa perući se pokraj hladne se vode javi;

sve rečeno je lijeve njegove ruke djelo.

Jesen 1944.

TEORIJA GLUMCA

Za Pabla Picassa

U kazalištu postoji trenutak u kojemu veliki glumac u tolikoj mjeri upije svu akciju da on sam postaje kazalištem. Zaboravljamo da je on u kazalištu i da sudjeluje u predstavi jer se pretvara u spektakl: misli i osjećaji što ga pokreću djeluju u njemu kao zbiljski entiteti što ga nastavaju i tu se spore.

Picasso započinje tamo gdje završava glumac. On je kazalište, uvijek kazalište i prići njemu znači gotovo uvijek prići nekom djelovanju, sudjelovati u nekoj predstavi, katkad dramatičnoj i očajnoj, katkad vedroj i zanosnoj.

Kao veliki glumac, on u sebe upija čitav zaplet; njegovi dodiri kista, njegovi potezi olovke, pera ili grafičkog noža okreću se oko njega kao oko neke središnje akcije, to su blistave replike dijaloga što ga, posredovanjem očiju, primamo u zatvorenoj komori našega razumijevanja ili naše nutarnje percepcije i što shvaćamo kroz odjeke i očigledna ili otajna suglasja, kao na razboju.

Humanizam što ga Picassovo djelo sadrži, humanizam što jest njegovo djelo, a na što sam se obilno u drugim prigodama osvrtao – humanizam što uračunava smijeh, plač, šalu, nježnost, nasilje itd. – nije samo katalogiziran i inventariziran nego i življen, a to je ono što, zahvaljujući njegovu djelatnom kazalištu, njegovu humanizmu daje i moguće terapeutske učinke.

Barcelona, 1961.

S katalonskog preveo Tonko Maroević