ZNAK – TO SAM JA!

ZNAK – TO SAM JA!

Kod Paulette, jednog od najcjenjenijih hrvatskih suvremenih slikara, znak je proizvod jasne intelektualne i slikarske misli. U raznoliku je opusu lucidnu oštrinu spojio s meditativnim, gdje anakrono progovara o suvremenom, ekspresivno o meditativnom te nadrealno o realnom

Naizgled vizualno posve jednostavna monografija akademskog slikara Roberta Paulette (Premantura, 1961) upotpunjena je nadasve analitičnim tekstom Mladena Lučića o tzv. slikarstvu antipoda. Lučić, naime, bitnom determinantom njegova slikarskog izričaja smatra upravo koloristički kostur rodne Premanture.

Paulettin je slikarski put započeo u Srednjoj školi primijenjene umjetnosti u Puli, gdje mu je profesor bio Ivan Obrovac, vrstan pedagog visoka slikarskog rafinmana i sjajne edukacije. Na ALU u Zagrebu svladava osnove likovnosti te dolazi u klasu iznimnih pedagoga: Nikole Reisera i Šime Perića. Posljednju godinu studija provodi u klasi prof. Ferdinanda Kulmera, najboljoj slikarskoj klasi tadašnje Akademije. Možda je upravo cjelokupan lik i djelo Ferdinanda Kulmera, a posebice njegov pedagoški pristup, potaknulo osnovne smjernice likovnog izraza Roberta Paulette i formiralo zrelu umjetničku osobnost. Kulmer kao pozitivan i izvrstan eklektik, poznavatelj povijesti kulture i intenzivni pratilac svjetske suvremene umjetnosti, nije se mogao ustaliti u jednom stilskom određenju. Većina navedenih svojstava, a napose eklekticizam, specifična je i za cjelokupan Paulettin slikarski opus. Njegov umjetnički izraz prožet je čestim mijenama stilova i poetika. S Erosom Čakićem i Bojanom Šumonjom 1987. sudjeluje u osnivanju HDLU Pule, poslije HDLU Istre. Od 1995. do 1998. suosnivač je i voditelj kiparske kolonije Cavae Romanae pri općini Medulin. Od 2003. do 2005. član je Vijeća za likovnu kulturu pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. U studenom 2003. postaje voditeljem novoosnovanoga Multimedijalnog centra LUKA.

Pauletta završava ALU 1985, u to doba očaran njemačkim neoekspresionizmom. Nesputana, s novom ekspresijom i znakovnim simbolizmom ispunjena platna Sigmara Polkea, Jörga Immendorfa, Georga Baselitza, Martina Kippenbergera, Jirija Dokupila, a posebno A. R. Pencka zadivila su svjetsku likovnu scenu pa tako i hrvatske likovnjake, a posebno one mlađega naraštaja. Sve Paulettine faze kao diplomanta prošarane su jezikom simbola i skrivena, često mistična, znakovlja. Prekretnica ili stilska promjena bio mu je povratak u istarski zavičaj. U toj fazi razvio je kolorizam, apstraktnost, dok je ekspresivnost izgubila njemački neoprefiks te se vratila svojoj rudimentarnosti. Ipak, ostao je znak; možda je točnije za ovu fazu reći simbol. Jedini figuralan motiv na monokromnim platnima morski je val, koji je Pauletta prepoznao kao dovoljno snažan simbol nesputana prirodnog elementa.

U devedesetima prekida s modernističkim nasljeđem, a nostalgija kao i slutnja rata odredili su tu etapu Paulettina stvaralaštva duboko kontemplativnim predznakom i jasnom naznakom prizivanja srednjovjekovne kršćanske tradicije. Simboli ostaju raison d’ętre njegova umjetničkog opusa. Autor pridaje sve veću pozornost naslovima slika koje će najčešće ispisati na platnu te oni postaju sastavnim dijelom kompozicije. Varijacije križeva, suza i suznica (lakrimatorija), školjke i lijevci, ikonografski su elementi koji se učestalo pojavljuju kao intimni, gotovo ritualni zapisi široka značenja. Aplikacije, kao subjekti i protagonisti autorova likovnoga govora, postaju prepoznatljivim i gotovo neizostavnim elementom slikarskoga postupka, a postavljanjem tih nađenih predmeta na svoja platna Pauletta ujedno i proširuje svoj intimistički govor simbolima. Slike ciklusa SOL najbliže su reminiscencijama na umjetnost Magrittea, Picabije ili Giorgia de Chirica. Samostalno barata metajezikom koji ogrće plaštom mistike te iskrena i duboka optimizma. Uvođenjem ready-made objekta autor svjesno ruši granice između slike i skulpture. Objekti Paulettu postupno vode prema govoru skulpture, ali premda je riječ o trodimenzionalnim predmetima, te je skulpture ispravnije zvati objektima ili asemblažima.

Ciklus Regnum novum pomalo je neočekivan Paulettin umjetnički zaokret, gdje se pojavljuje nova komponenta njegova slikarstva: figura. Pauletta se hrabro hvata ukoštac s jednim od najzahtjevnijih i najsliskijih područja – kičem. Širok je spektar asocijacija koje te slike izazivaju, od pučkih slika i oleografija 19. stoljeća do pop-arta i anakronizma, jeftine religioznosti do suvremeno dizajniranih proizvoda široke potrošnje, relativnosti života do vječne ljubavi. Kič-impostacija slika jasni je odraz vremena u kojemu autor živi. Pauletta se vjerojatno 1993. podsvjesno proglasio arheologom mučnine. Pred kraj ciklusa Regnum novum sve češće poseže za novom formom vlastita autorskog izraza – instalacijama.

U ciklusu Astra Anonima uvodi životinju kao protagonista. Snažna gesta i nabujali kolorit ponovno postaju karakteristična obilježja spomenutih platna. Potpuno opušten umjetnik podsvjesno se vraća uzorima svojih umjetničkih početaka. Tako će Picassov utjecaj ponovno probuditi na obiteljskim slikama, cvijeće će slikati u Reiserovoj, još češće u Kulmerovoj maniri, drveće ima nečeg hermanovskog u sebi, a naći će mjesta i za daleke reminiscencije na Giotta, Mantegnu ili na istarske pučke majstore koji su u srednjemu vijeku oslikavali istarske crkvice. Paulettina vezanost uz pučku tradiciju zapaža se u gotovo svim fazama njegova umjetničkog stvaralaštva što odaje dojam tzv. lošeg slikanja: iako se svjesno ne koristi bad paintingom, američkom inačicom transavangarde, registrira ga manirom slikanja. Slikar zapravo provocira, izaziva reakciju promatrača drsko kaotičnim kompozicijama, agresivnom ekspresijom i hipertrofiranim koloritom.

Gotovo cijeli Paulettin opus prate bilješke vlastitih misli i zapisi lamentiranja o umjetnosti koju stvara. Tekstovima se koristi kao integralnim dijelom slikarskih kompozicija, ujedno u slike umećući citate iz svjetske klasične i suvremene književnosti ili pak poseže za vlastitim mislima i rečenicama. U ambijentima Pauletta na monokromno obojenu glatkom zidu crvene boje bijelim slovima ispisuje citate iz Shakespearova Hamleta ili Antonija i Kleopatre. Ispisana rečenica time postaje metaforom, kao što je metafora i sama instalacija; uspostavljen znak jednakosti između dvaju svjetova: literarnog i likovnog. Ti ambijenti mogu se protumačiti kao stanovita sublimacija njegova dosadašnjeg rada, kada se podjednako služio intelektom i rukom. Radikalizira likovni problem, ali ga, ovaj put, svodi na potpuno ogoljenje: na dekorativnu, često kičastu pozadinu aplicira vlastite dvoznačne, autobiografsko-introspekcijske tekstove. U ciklusu Iluminacija iz 2005. primjenjuje sličan postupak, samo što su tekstovi na engleskom jeziku i aplicirani na news-fotografije.

Pittura nera novi je slikarski ciklus gdje se ponovno vraća figuraciji, ovaj put s reminiscencijama na Francisa Bacona. Na tim slikama zapaža se odsutnost znaka, dok simbolika postupno nestaje. Pauletta više ne govori znakovima, simbolima i metaforama, nego transcendentnošću jedinstvene i jasne kompozicije. Autoportreti stvarani na velikim formatima tematski su rađeni kao dijalog dviju različitih osoba jednakih fizionomija. Slike su ogledalo umjetnikove sigurnosti i samosvijesti. Impostacija likova, tonska usuglašenost, svjetlosni naglasci na sugestivnu pogledu ili odlučnu pokretu govore o punoj umjetnikovoj samosvijesti, koja bi se mogla s obzirom na njegov cjelokupni opus sažeti u parafrazi Znak – to sam ja. U njega je znak proizvod jasne intelektualne i slikarske misli. U svom je raznolikom umjetničkom opusu lucidan način spojio s meditativnim, gdje anakrono progovara o suvremenom, ekspresivno o meditativnom te nadrealno o realnom.

Ante Kovač