Zlato i žar

Zlato i žar

Il grande Pippo ostao je uzor romantičnoga tenora koji je svojim ulogama davao onu potpunu uvjerljivost, onu višu dimenziju koja velikog umjetnika uzdiže iznad odlična profesionalca

Nije bio savršen, ali je bio jedinstven, neusporediv, neponovljiv. Zlato i žar u njegovu glasu, strastvena interpretacija, iskonska muzikalnost i veliko srce osvajali su. Muzički kritičari tražili su greške u njegovoj pjevačkoj tehnici, ali mladi tenori, uključujući i Carrerasa, smatrali su najvećim komplimentom kad su ih s njim uspoređivali. Bio je to Giuseppe di Stefano, jedan od najvećih tenora 20. stoljeća, jedan od posljednjih u plejadi velikih talijanskih tenora, koji je umro 3. ožujka u svome domu pokraj Milana od posljedica gruba napada razbojnika još u studenome 2004. u Keniji, od kojega se nikada nije oporavio.

Giuseppe di Stefano rođen je 24. srpnja 1921. u malome mjestu Motta Sant’ Anastasia pokraj Catanije. Odgojen je u jezuitskom sjemeništu i čak je neko vrijeme razmišljao da se zaredi. A onda se posvetio pjevanju, učitelj mu je bio Luigi Montesanto, i u nepune dvije godine dopro je do vrhunca. Debitirao je u travnju 1946. u Reggio Emiliji kao Des Grieux u Massenetovoj Manon, u ožujku 1947. osvojio je u istoj ulozi publiku milanske Scale, u veljači 1948. pjevao je Vojvodu od Mantove u Rigolettu u Metropolitanu. Njegov prvi nastup u Scali tada je ocijenjen kao događaj u opernom svijetu, najvažniji poslije pojave Carusa i Giglija. Njegov je glas bio najprirodniji i najsjajniji tenorski glas koji se do tada čuo. Di Stefanova velika karijera nije trajala ni dvadeset godina, ali il grande Pippo ostao je uzor romantičnoga tenora koji je svojemu Nemorinu u Ljubavnom napitku, Des Grieuxu, Edgardu u Luciji di Lammermoor, Rodolfu u La Bohčme, Arturu u Puritancima, Vojvodi od Mantove u Rigolettu, Riccardu u Krabuljnom plesu, a poslije Radamesu u Aidi, Don Alvaru u operi Moć sudbine, Turidduu u Cavalleriji rusticani ili Caniju u Pagliaccima davao onu potpunu uvjerljivost, onu višu dimenziju koja velikog umjetnika uzdiže iznad odlična profesionalca. Njegova strastvena sicilijanska narav, iskrenost i potpuno predanje, što ga je činilo toliko privlačnim i neodoljivim, vukli su ga prema dramskom repertoaru, čijim zahtjevima njegov glas nije mogao odgovoriti, i već su sredinom šezdesetih počele krize. (Iz takve krize 1963. u La Bohčme u Covent Gardenu nastao je budući veliki Pavarotti.) Visine nisu više bile lake, glas je postajao umoran, ali i tada je bio i ostao vrhunski majstor interpretacije, kako smo čuli i na koncertu u Zagrebu 1989.

Di Stefanov glas bio je u osnovi mek, topao, podatan, sjajan i baršunast lirski tenor, s neograničenim bogatstvom boja, prelijepim mezzavoce, blistavih visina. Dikcija mu je bila uzorna, a fraza najprirodnija belkantistička. Za onodobne prilike snimao je mnogo, dvadesetak opernih kompleta i mnoštvo recitala s opernim arijama i canzonama, u kojima je ostao nenadmašen. Mnogo je snimao s Marijom Callas i ta diskografska ostvarenja, najčešće pod vodstvom Tullija Serafina i Victora de Sabate, ulaze u povijest. Spomenimo samo antologijsku Toscu, gdje im se priključio još jedan velikan, Tito Gobbi. Kao izrazito spontan umjetnik najbolje trenutke doživljavao je na sceni, što svjedoči živa snimka Lucije di Lammermoor iz Berlina pod ravnanjem Herberta von Karajana. Njegovo umijeće interpretacije dolazilo je do izražaja i na koncertima pa tako i u dvjema izvedbama Verdijeva Requiema, jednoj pod ravnanjem Artura Toscaninija i drugoj pod de Sabatinim ravnanjem.

Važan događaj u di Stefanovoj karijeri bila je umjetnička suradnja s velikom Marijom Callas, koja je počela 1951, kad su oboje bili na vrhuncu i njihove zajedničke snimke – Bellinijevih Puritanaca, Verdijeva Krabuljnog plesa i Rigoletta, Puccinijeve La Bohčme i Manon Lescaut, uz već spomenute, nezaobilazne su u zbirkama diskofila.

Marija Barbieri