Vatra

PROZAC: MLADEN KOPJAR

Vatra

Izbezumljena je mlada žena mahala bijelim rupčićem s prozora pri samu vrhu zgrade koju je nemilice gutao plamen, nestajala je u tmastom dimu, gubila snagu te kao da se spremala skočiti u sigurnu smrt uvjerena da će tako manje trpjeti.

– Tamo gore – pokazao je Davor kažiprstom, iako mu je baka govorila da je to nepristojno. – Tamo gore je još netko.

Ljudi pored njega su se uzbunili, i vrlo brzo do vrha zgrade podigla se teleskopska platforma na koju je iznemoglu ženu prebacio vatrogasac u crveno-žutom zaštitnom odijelu, s kacigom na glavi i sjekirom o pojasu. Bio je pravi junak taj vatrogasac, no i Davora su svi tapšali po ramenima, a pozvali su ga i u emisiju lokalne televizije, u kojoj je na dar dobio pravu vatrogasnu kacigu. Bila je ona od osobitog materijala, otporna na plamen, probijanje i električni udar, s vizirom koji je štitio lice od toplinskog isijavanja. Davoru je, dakako, kaciga bila prevelika, pa su se svi u studiju smijali kad ju je stavio, no gledajući na svijet kroz njezin vizir dječak je shvatio kakva mu je sudbina namijenjena: želi spašavati djeve koje mašu bijelim rupčićima! Bit će vatrogasac!

– I doktori spašavaju živote – rekla je poslije Davorova baka mažući mu pekmez na kruh.

– Ne. Bit ću vatrogasac – čvrsto je on odlučio i zagrizao. – Smijem se ići igrati s Irom?

Istog je dana Iri odbijen upis u baletnu školu, unatoč preklinjanju njezine majke i tvrdnjama kako je očito da je mala materijal za primabalerinu. Ira je dugo plakala, bilo joj je teže nego njezinoj preko mjere ambicioznoj majci jer više od svega željela je jednom plesati u kazalištu, na grimizno osvijetljenoj pozornici, biti dio ljupkoga bijelog jata čiju gracioznost publika nagrađuje suzama i ružinim laticama.

– Nisu me primili – rekla je Ira Davoru koji je pod rukom držao vatrogasnu kacigu.

Davor je rekao da tamo sigurno nitko nema pojma čim nju nisu primili, a onda se pohvalio kako je spasio ženu iz vatre, bio je čak i na televiziji te za nagradu dobio kacigu.

– Hoćeš je probati? – upitao je Davor nesuđenu baletnu umjetnicu.

– Daj – rekla je ona, uzela kacigu, a zatim je zavitlala u zidanu kućicu za kontejnere. – Budalo jedna – još je rekla dječaku i otišla kući.

Kaciga se, spremna za daleko veća iskušenja, nije ni najmanje ulubila, a ni Davorovi osjećaji nisu odveć stradali jer mu je već sutradan Ira prišla i u povodu čina neprijateljstva tiho rekla:

– Nemoj se ljutiti. Super ti je kaciga – gledala je ona u ispucali asfalt.

Desetljeće i pol poslije Davor je šetkao po istom asfaltu, i u rupama nastalim iz pukotina vrlo jasno razabirao obrise životinja i biljaka, kao i različitih predmeta, baš kao što ih dobro oko može uočiti u talogu kave.

– Mama te pozdravlja – pristigla je uskoro Ira. – Moraš i ti jednom do nje.

– Gle – pokazao je Davor na jednu od rupa – dječja kolica.

Ira se nasmijala i rekla da ona ne vidi ništa osim loše infrastrukture, pa ušla u njihovu škodu. Žurilo joj se jer te je večeri imala dvije grupe, s tim da su prvu sačinjavali početnici, i nije smjela zakasniti kako ne bi pomislili da joj nedostaje profesionalizma.

– Danas si šutljiv – popravljala je šminku u retrovizoru. – Kako je bilo na poslu?

– Ništa osobito – lijeno je Davor okretao upravljač. – Gasili smo grmlje na Črnomercu. I pred kraj dežurstva neka je baba zapalila gume u dvorištu, pa su nas susjedi pozvali jer se od dima ništa nije vidjelo.

– Ne možeš svaki dan biti vitez, Dado – pomilovala ga je Ira po koljenu, na što je on snažnije pritisnuo papučicu gasa.

Promijenila se otkad je počela davati satove plesa, smatrao je Davor. I prije je iz nje iskrilo samopouzdanje, ali sada je bila sama sebi važnija i na sve imala komentar. Možda to i nije bila promjena koja bi ga trebala živcirati, ali školicu za sve one željne strastvenih pokreta držala je sa starim plesnim partnerom Markom, apsolventom medicine, samodopadnim moronom bahata smiješka, koji bi je nakon tečaja vozio kući. Zato je, kao revni suprug, odlučio i sam koji put odigrati ulogu vozača.

Ira njegovoj ljubomori nije pridavala osobito značenje. S Markom je još kao tinejdžerica osvajala brojne nagrade na plesnim natjecanjima, a Davor, njezin prvi i jedini muškarac, nikad nije ozbiljno prigovarao zbog toga što je više znoja razmjenjivala s nekim drugim. Njezina strast bio je ples, rumba i tango, a pokoji Davorov benigni prigovor na njezin i Markov račun odbijala bi sa smiješkom jer, uostalom, ničega nije ni bilo. Istina, kad bi je Marko dohvatio svojim izvježbanim rukama, podigao je, savio ili žustro okrenuo i privio k sebi, katkad bi je znao preplaviti osjećaj požude, ali on bi trajao koliko i plesna čarolija. Uz ples i majku, samo joj je njezin vatrogasac bio važan.

Ne želeći ući u dvoranu, jer samo bi smetao, Davor je sjedio na rubniku pločnika, pušio i kroz visoki prozor povremeno pogledavao u unutrašnjost. Zašto Ira, pitao se, mora nositi tako usku trenirku? Trebao je, valjda, osjećati zadovoljstvo što samo on zna da su joj tange crvene.

Nakon što je napredna grupa zamijenila početničku, Ira i Marko su se uz treštanje zaraznih brazilskih ritmova s CD-plejera stali živahno kočeperiti na mjestu i u tome su, bilo je to Davoru posve očito, egzibicionistički uživali. Irine su noge vibrirale kao da kroz njih prolazi struja, i taj bežični prijenos električne energije od Markove generatorske nabrekline do njezinih donjih ekstremiteta mogao bi poslužiti kao poticaj za dalja istraživanja u fizici elektromagnetskih polja. Bacio je izgorenu cigaretu na tlo i gnječio je potplatom sve dok nije postala integralni dio pločnika, što ga je donekle primirilo.

Možda bi sve završilo kao njegov umišljaj, da mu Marko, prolazeći mimo njega nakon tečaja, nije rekao:

– Žena ti je sve bolja, Dado, teško ju je pratiti! U očima plam, u nogama oganj! – cerio se apsolvent medicine.

– Još mi se nije dogodilo da sagorim pored nje – hladno je otpovrnuo Davor.

– Ne sumnjam da imaš dobru opremu. Je l’ posrijedi pjena ili ugljični dioksid?

Škripale su gume kad je Davor pokrenuo škodu jer Marko si je uzeo odveć veliku slobodu zajebavanja, što je značilo da je ili siguran u sebe, ili nešto želi prikriti.

– Hoćeš nas unesrećiti? – pogledala ga je Ira, uplašena škripom. – Sporije, molim te.

Usporio je tek ušavši u kolonu vozila, pomno pratio paljenje semaforskih svjetala, a onda upitao:

– Je l’ se ševite?

U redu, jednom je i to pitanje moralo doći, očekivala ga je. Ali, nije držala da je na njega potrebno i odgovarati.

– Izlazim van – otvorila je vrata škode.

– Čekaj! – uhvatio ju je za rukav.

– Pusti me! – izderala se. – Prošetat ću do stana, a kad dođem, ne želim da me više opterećuješ svojim frustracijama! Izdrkaj, bit će ti odmah lakše!

Gledajući je kako u mokroj trenirci hoda uz cestu, shvatio je kako ga trenutno uopće ne brine hoće li zbog te šetnje završiti na respiratoru. Odlučio je uzvratiti joj jednako grubo, i tek što je stigao u stan zaputio se do polica na kojima je držala svoje nagrade i memorabilije s plesnih natjecanja: jeftine pehare i medalje, bedževe, značke, sav taj kič, zajedno s uokvirenim diplomama. Napunio je tim brižno čuvanim smećem lonac, na balkonu ga zalio cijelom kanticom benzina kojim je punio upaljač i bacio šibicu.

Dim se stopio s tamom, dok su bljeskovi vatre bili skriveni balkonskom ogradom, ostajući tako nevidljivi stanarima susjedne zgrade. Doduše, osim diploma, Irini uspjesi slabo su gorjeli, no visoka temperatura im je skinula boju te ih izobličila u predmete kojima zasigurno nije više bilo mjesta na policama.

– Je l’ ovdje nešto gorjelo? – čuo ju je kad je otvorila ulazna vrata.

Kriomice se uvukao u spavaću sobu i, po odjeku koraka spoznavši da je otišla na balkon, iz donje ladice ormara iskopao svoju prvu vatrogasnu kacigu. Prešao je nekoliko puta rukavom preko njezina vrha, iako je bila posve čista, te je pažljivo stavio na glavu. Nekad smiješno prevelika, sada mu je pristajala kao da je izrađena upravo za njega. Čuvši ženu kako se užurbano približava sobi, pričvrstio je remen na podbratku i, spokojan, pred lice spustio široki vizir.

Mladen Kopjar (1975, Zagreb) diplomirao je pravo i bibliotekarstvo. Prvi ozbiljniji književni rad, pripovijetku Luda i bodež sa srebrnom drškom, objavio u »Plimi« 2000. Pišući za djecu i mladež, surađuje s listovima »Modra lasta«, »Radost« i »Smib«, te s Dječjim i obrazovnim programom Hrvatskoga radija. Neke priče uvrštene su u osnovnoškolske čitanke. Za Dramski program Hrvatskog radija snimljeno je pet radiodrama – napetice Viagra i tava od rostfraja, Frizura za smrt i Krv u majonezi, komedija Crv sumnje iz konzerve te igra za djecu Ipak su izvanzemaljci. Objavio je dva romana za djecu – Trenutak s Tanjom (Znanje, Hit junior, 2004) i Čokoladne godine (Znanje, Stribor, 2006). Radi u Zagrebu kao (od ove godine) samostalni umjetnik.