Slučaj kao nepoznata veza

Slučaj kao nepoznata veza

Boris Perić, D’Annunziev kod, Naklada Ljevak, 2007.

Roman D’Annunziev kod drugi je dio romaneskne trilogije iz pera zagrebačkoga pisca Borisa Perića (1966) nazvane Krv, čiji je prvi izdanak bio prije dvije godine objavljen roman Vampir. Osim elemenata horora i vrlo mračne, gotičke atmosfere dva romana povezuju i pojedini likovi. Ipak, najizrazitija je poveznica među romanima autorova uporaba fantastičnih motiva u metaforičke, alegorijske svrhe; u prethodnome je romanu naime motiv vampirizma bio iskorišten kao metafora bolesti i moralnoga rasula hrvatskog društva, dok u D’Annunzievu kodu Perić ispostavlja metaforičku optužnicu dekadentnoj Europi, koja nas, prema autoru, iza paravana raznih ustanova za europske integracije zapravo ponovno iskorištava. No, izrabljivanje ovaj put nije samo u sferi ekonomije, nego nas Europa sada i seksualno napastuje, sjeme nekoga novog luciferskog Übermenscha posijavši u maternicu naše neokaljane djevice kako bi se izrodio Superuomo, sotonistički nadčovjek koji će kormilo nove Europe čvrsto uzeti u svoje ruke.

Sve to čitatelj saznaje od Ivana Biškupa, pacijenta rapske psihijatrijske bolnice koji liječniku pripovijeda vlastitu ulogu u toj okultnoj priči, a u kojoj se našao bez svoje volje i znanja, u svojstvu izmanipulirana pijuna. Perićev Ivan Biškup tipični je egzistencijalistički antijunak koji, nezadovoljan životom u kojem se osjećao poput »bezimene repice u povrtnjaku pognojenom prosječnošću« napušta obitelj i posao u Zagrebu te odlazi u Rijeku, u potrazi za, kako se nadao, istinskim životom, ili barem naznakama smisla za svoje besmisleno životarenje. No, umjesto smisla Biškup u Rijeci nalazi novi posao u kojemu ponovno ne vidi svrhe, ali i nailazi na niz neobičnih znakova putem kojih mu, kako je uvjeren, demonske sile upućuju tajne poruke, sve odreda povezane s Gabrielleom D’Annunziom, kontroverznim talijanskim okupatorom Rijeke koji je Kvarnerom vladao petnaestak mjeseci neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Osim što je bio književnik i anarhoidni umjetnik – pa je i njegova riječka okupacijska pustolovina u avangardističkim umjetničkim krugovima shvaćena kao svojevrstan artistički akt – D’Annunzio je navodno bio i sotonist, pa se njegovim stihovima iz poeme Sotonski čas Perić koristi kao svojevrsnom himnom okultnih, sotonističkih obreda kojima mračnjaci u njegovu romanu zazivaju nadčovjeka. No, to je samo jedna od mnoštva književnih referencija što ih je Perić posijao romanom, a koje, osim D’Annunzija, obuhvaćaju i Krležu, E. A. Poea, Schnitzlera, Freuda i Janka Polića Kamova, ali i nekoliko likovnih i glazbenih umjetnika (poput Klimta i Wagnera).

Primarna Perićeva nakana bila je ukazati na brojne kontroverze koje prate nedovoljno istraženo stvaralaštvo i životni put Gabriellea D’Annunzia. Kako se uz ime kontroverznoga talijanskog intelektualca – kojega povjesničari smatraju protofašistom, odnosno Mussolinijevim uzorom – vezuju pojmovi poput crne magije, misticizma, anarhizma, nekromancije i fašizma, žanr horora bio je najlogičniji Perićev izbor, pri čemu je podatnost toga žanra alegorizaciji sigurno bio dodatni motiv pri autorovu izboru. Svjestan neuvjerljivosti nekih teza koje iznosi, svoga je pripovjedača Perić učinio nepouzdanim podarivši ga dijagnozom shizofrenije kao alibijem, a pojedine primjere neobičnih koincidencija u fabuli autor dodatno brani višekratnim ponavljanjima tvrdnje kako je »slučaj ustvari neprepoznata veza među događajima«. No, pripovjedna logika i uvjerljivost događanja u fantastičnoj književnosti nisu primarne, ali je stilistika kod svake književne vrste, roda i žanra vrlo bitna, a u tome je Perić prilično jak – dapače, u samu vrhu domaćih autora fantastične književnosti. Njegova je rečenica i u slučaju ovog romana vrlo gusta i bogata, ali se autor ipak potrudio sintaksu dodatno ukrotiti, pa su, unatoč pripovjedačevoj shizofreniji, primjeri nezgrapnosti i nereda među riječima mnogo rjeđi negoli u Perićevim dosadašnjim prozama. Ipak, šteta je što pripovjedač svoja iskustva posreduje retrospektivnom naracijom, jer se u slučaju izlaganja priče u sadašnjem vremenu autor mogao pozabaviti i prikazom postupne gradacije pripovjedačeva živčanog rastrojstva (koje je naratora na kraju dovelo do smještaja u psihijatrijskoj bolnici), a time bi tekst bio obogaćen novim, dodatnim slojem. Pri usporedbi s prethodnim romanom bitno je naglasiti i mnogo oskudniju fabulu D’Annunzieva koda što Periću, sklonu esejiziranju, više odgovara, pa se novi roman ispostavlja koherentnijim od Vampira, čijoj je arhitektonici neobuzdano bujanje fabule prilično naštetilo.

Ukratko, Perić se nadaje autorom koji vrlo uspješno uči na greškama trudeći se u novim ih djelima ne ponoviti te je iz knjige u knjigu sve dojmljiviji. Stoga s nemalom dozom znatiželje treba iščekivati završni dio njegove mračne trilogije.

Božidar Alajbegović