Vijenac 366

Likovne umjetnosti

Izložba Nine Brkić, Akt deco, Galerija Matice hrvatske, veljača/ožujak 2008.

SKIDANJE SLOJEVA SLIKE

Moglo bi se reći da je ovdje riječ o asocijativnoj apstrakciji, kao da se oblik, koji je jedini bitan, skriva pod tkaninom bezimenih slika i tako uključuje našu maštu

Izložba Nine Brkić, Akt deco, Galerija Matice hrvatske, veljača/ožujak 2008.

SKIDANJE SLOJEVA SLIKE


slika


Moglo bi se reći da je ovdje riječ o asocijativnoj apstrakciji, kao da se oblik, koji je jedini bitan, skriva pod tkaninom bezimenih slika i tako uključuje našu maštu


tijela tijela

svagdje svuda

razasuta razvitlana

lakim kretom jednih Ruku

A. B. Šimić


U ovom slučaju govorimo o rukama umjetnice Nine Brkić, apsolventice Likovne akademije i njezinim bezimenim aktovima žena bez lica koje je objedinila naslovom izložbe Akt deco. Umjetnica pristupa ženskom tijelu kao ukrasu, dekoru, zbog čega su prikazi plošni, većinom bez vizualnih naznaka dubine. Istu temu donosi u različitim tehnikama (akrilik, ulje, pijesak na platnu i medijapanu), oblikujući ženska tijela crnim tušem, odnosno naglašavajući obline koje su ujedno jedine horizontale na slikama, jedina mjesta gdje promatračevo oko zapinje. Inače umjetnica naglašava okomice – primjenjujući efekt drippinga, slijevanja boje s platna, prikazujući ženske noge na način da dominiraju platnom i uvijek se nastavljaju izvan slike. Također, njezini prikazi variraju od figurativnih do apstraktnih. U nekim slučajevima tijela su jasno vidljiva, otkrivaju nam se sa sigurnošću, a u drugima se boje prelijevaju, stvarajući u promatrača osjećaj kao da prikaz promatra kroz vodu. Ovdje boja, koja također varira – od zagasite boje koja je u skladu s bojom stvarnoga tijela do intenzivne koja još više naglašava dekorativnost, poput šarena slapa prekriva tijela koja se rasplinjuju. Žene bez lica nestaju u titravoj seksualnosti. Zbog poneke crnom bojom naznačene obline još možemo naslutiti da je riječ o tijelu, a na nekim platnima čak ni to, jedino nam ambijent koji ih okružuje otkriva temu. Moglo bi se reći da je ovdje riječ o asocijativnoj apstrakciji, kao da se oblik, koji je jedini bitan, skriva pod tkaninom bezimenih slika i tako uključuje našu maštu. Naslovi nisu bitni, bitna je jedino tjelesnost i njezina dekorativnost i konačan nestanak tijela – potpuni prijelaz u apstrakciju. Dakle, izložba Akt deco može se doživjeti na više načina – s jedne strane ona slavi ženstvenost, seksualnost i na kraju smrt kao potpuno rasplinuće, a s druge strane ona je bunt protiv eksploatacije ženske ljepote. Nenaslikana lica aktova zapravo nas gledaju s reklamnih plakata i televizijskih reklama.


Neva Lukić

Vijenac 366

366 - 13. ožujka 2008. | Arhiva

Klikni za povratak