Sjajna interpolacija

Sjajna interpolacija

Orfej silazi pripada onom nevelikom ekskluzivnom klubu predstava čija kakvoća u cjelini izaziva kazališnu kritiku da se njome pozabave ozbiljnom studijom svakoga pojedinog karaktera, redateljskim konceptom, vizualnim jezikom i, jasno, kontekstualizacijom

»U zemlji gdje su, prema načelima američkoga sna, svi jednaki, gdje je svakom pružena mogućnost, najveći je grijeh biti stranac, biti neprilagođen, ne prihvatiti te mogućnosti. (…)«, piše Sanja Nikčević u knjizi Gubitnički genij u našem gradu, iz koje je ulomak prenesen u programsku knjižicu predstave Orfej silazi Tennesseeja Williamsa u režiji Janusza Kice. Odnos američke drame prema američkome snu, kada je riječ o gubitnicima, dakle neprilagođenima, vjerojatno je natočniji opis Williamsova života: »Sukob između nove slobode i moje puritanske naravi dao mi je sadržaj i temu kojima se uvijek iznova vraćam«, a ujedno i ključ čitanja njegove drame Orfej silazi. Stranac u pljesnivoj sredini izaziva nemir žena i muškaraca, već njegova drukčija pojava sluti na zlo, on remeti ustaljeni red: kolektivno se nesvjesno buni, podsvjesno postaje svjesno, pasivni odnosi postaju aktivni, i u rezultatu – gubi se ravnoteža zajednice. Neki od te promjene poživinče, neki počnu osjećati, potom i razmišljati, zauzimaju stajalište i napokon – odlučuju o svom životu. I, umjesto američkoga sna – na obzoru se pomalja američka tragedija. Redatelj Janusz Kica, dramaturginja Lada Kaštelan i glumački ansambl Orfeja uspjeli su u nečemu u čemu je malotko uspio, kada je riječ o američkoj drami na hrvatskoj pozornici. Umjesto da interpolira američku dramu kao strano tkivo na domaći teren, Kica vrlo precizno rastvara Orfejevo tkivo, priču čvrsto lociranu na rigidni američki Jug dovodeći je na općeljudsku elementarnu razinu bitke između dobra i zla, na razinu razumljivu i svojstvenu cijelome svijetu. U Gavellinu Orfeju dramska lica kreću od tipološke oznake vezane uz svakidašnje – redatelj Kica putem te uzorne scenske strukture unutar mišljene stilizirane tipologije zaleđuje Helenu Buljan (Seka) i Pericu Martinović (Eva), dok Dubravka Miletić (Bolničarka), Jelena Miholjević (Dolly), Antonija Stanišić (Carol) i Biserka Ipša (Beluah) kreću u gradnju karaktera, koji po logici Williamsove priče može do kraja izgraditi i imati jedino ona koja nosi život, apsolutno maestralna Anja Šovagović (Lady). Pogođena je i glumačka podjela unutar muškoga dijela ansambla – Sven Medvešek kao stranac Val u širokoj lepezi nenadmašna masculinuma koji uključuje i strah od odgovornosti pred činjenicom očinstva, potom, Ivica Vidović kao Ladyn muž Torrance, Dražen Kuhn kao Šerif, Ranko Zidarić kao David, Siniša Ružić kao Dog Hamma, a napose Boris Festini kao Vrač razrađuju Williamsove likove prema Kicinoj viziji te ljudske tragedije, paradigmatske u svojoj emocionalnoj poruci, koja kaže da ljubav, život i kreacija zapravo proizvode agresivne i destruktivne reakcije od kojih je i Williams prema vlastitome priznanju, »bježao u pisanje – bijeg od stvarnosti u kojoj se nisam osjećao ugodno.« Orfej silazi, premijerno izvedena u Gavelli 22. veljače, pripada onom nevelikom ekskluzivnom klubu predstava čija kakvoća u cjelini izaziva kazališnu kritiku da se njome pozabave ozbiljnom studijom svakoga pojedinog karaktera, redateljskim konceptom, vizualnim jezikom i, jasno, kontekstualizacijom.

Dubravka Lampalov