Rutina nadvladala ideju

Rutina nadvladala ideju

Umjesto globalne metafore na tragu teze da je cijeli svijet pozornica, Zeleni kakadu tek je karikirana sličica iz života

Koliko kazališna kuća, zajedno sa svim vidljivim i nevidljivim segmentima, uvjetuje konačnu produkciju, savršeno opisuje nova predstava Gradskog kazališta Komedija. Kvalitetna ideja i nagnuće onomu što bi dramski dio repertoara te ustanove ipak s vremena na vrijeme i mogao proizvesti, ponovno su se sudarili s uobičajenom glumačkom igrom, rezultatom izostanka motivacije za stvaranje bilo kakva pomaka u izvedbenoj rutini, ali i nedostatka one vrste redateljskog vodstva koja bi te objektivne zadanosti mogla poništiti.

Sklonost koju Nino Škrabe gaji za građanski Zagreb prije 10. travnja ili 8. svibnja, i njegove rituale, ali i izvedbene prakse, zastupljena je u mnogim njegovim tekstovima, čak i slične tematike, od Kavane Torso do obrade Šenoine Ljubice. Zeleni kakadu nastao je na temelju istoimenoga komada Arthura Schnitzlera, koji u gostionicu bivšega voditelja kazališne trupe postavlja svijet večer prije pada Bastille, ali je radnja premještena u Zagreb i trenutak kad crni još nisu svi otišli, a crveni su još, zakratko, u ilegali. Takav obrat imao bi smisla kao još jedna od kazališno-kazališnih igara, metateatarska figura o malim ljudima i velikim revolucijama, ali ne i kao zagovor klajnburgeraja, što neizbježno mora biti djelomično zbog sama autora, ali i zbog Komedijina ansambla.

Schnitzler je vjerojatno imao na pameti globalnu metaforu na tragu cijele dramske biblioteke ispisane u okviru teze, ili spoznaje, da je cijeli svijet pozornica. Iako se u nešto slično trebao pretvoriti, Zeleni kakadu, u režiji Želimira Mesarića, tek je sličica iz života, pri čemu je naglasak na karikiranju umjesto na izrečenoj, ali potpuno neshvaćenoj i režijski nedomišljenoj, tvrdnji o svijetu-glumištu koji je istodobno i krčma u kojoj se svi, čak i u presudnim trenucima, sastaju. Ples mrtvaca, u kojem su svi napokon isti, bez obzira na svoje slabosti, želje, nagnuća i podrijetlo, donekle je realiziran u završnom tangu Arsena Dedića koji plešu i crni i crveni i svi ostali, ali je samoj predstavi tek natuknica. Važnije je, nažalost, da svaki glumac Komedije pokaže ono što ionako čini svaki put kad iziđe na pozornicu, bez obzira u kojem komadu.

Ideja je zato kvalitetna, ali je realizacija tek prosječna. Pjevanje i ples, ono što bi ansamblu kaptolskoga kazališta trebalo biti ako već ne primarno onda sigurno razlikovno obilježje u odnosu na sve ostale takozvane dramske ansamble, na razini su pak koja jedva doseže kriterije profesionalne produkcije. S obzirom da Škrabe i Schnitzler ipak pišu osobe koje imaju stanovito iskustvo teatra ili barem želju za njim, u tome možda postoji i suptilniji redateljski komentar, ali on ostaje visjeti u zraku.

Iako karikatura nikad nije naodmet, a i vodvilj ima svojih čari, u ovoj predstavi oni su primarni, i zasjenjuju sve ostale aspekte ambiciozno zamišljena projekta. On je, upravo zato, mogao imati i manje ugledan predložak, kao što se ni Nino Škrabe nije morao potruditi oko dopisivanja i kontekstualizacije. Ne treba, naime, posezati za Schnitzlerom da bi Ronald Žlabur ponovno zaigrao seljaka, duhovito i spretno kako mu je već prešlo u naviku, ili kako bi Ivica Zadro ponovno bio barmen kao što jest svakoga vikenda na televiziji. Pokazao je da može i ozbiljnije, prije svega ulogom u Dokazu Kazališta Mala scena, ali ovdje je ipak pobjegao u maniru ili u ono što od njega očekuje i publika i, čini se, redatelj. Iako je, sudeći po tekstovima u programskoj knjižici, Želimir Mesarić bio idejni začetnik ovog projekta, nije ga bio kadar ostvariti na dojmljiv ili pamtljiv način.

Igor Ružić