Rade i gmazovi

Rade i gmazovi

Rade Šerbedžija svakako jest jedan od najdarovitijih i najboljih hrvatskih i eks-jugoslavenskih glumaca, savršeni Matan u Prosjacima i sinovima, sugestivno moralno ambivalentan protagonist filmova Bravo maestro Rajka Grlića i Novinar Fadila Hadžića te idealni interpretator Dedićeve Ne daj se Ines, umjetnik iz ovdašnje perspektive neosporno zavidne međunarodne karijere, koji je, pak, odveć sklon pretjeranoj gesti i manirističkom nastupu, a o mistificiranju vlastitoga lika i djela da se i ne govori. Suradnjama sa Stanleyjem Kubrickom, Guyem Ritchiejem, Johnom Woom, Clintom Eastwoodom i Milčom Mančevskim svaka čast, no ja se ne mogu oteti dojmu da bi Rade, u međunarodnim i holivudskim produkcijama u nesretnijim prilikama sveden na statista u nevažnim i naknadno izbrisanim scenama, a u boljim slučajevima predodređen za uloge ruskih znanstvenika, mafijaša, zadrtih vojničina i temperamentnih, autodestruktivnih i konzervativnih istočnoeuropskih pater familiasa, ulogu života ostvario interpretirajući bradata i dugokosa karizmatika i mistika Rasputina. Za pravo mi daje i njegov slično koncipiran nastup u osrednjoj zafranovićevskoj drami Pravo čudo Lukasa Nole.

Dakako, i u bezličnoj, anemičnoj i vrlo slaboj znanstvenofantastičnoj pustolovnoj seriji Stvorenja mediokritetskih producenata Jonasa i Josha Patea, još jednom propalom i samim tim jeftinom TV-projektu kojim, uz istodobno repriziranje promašaja naslovljenih Invazija i Dani straha, inteligenciju gledatelja vrijeđaju urednici RTL-a, Šerbedžija utjelovljuje navodno zagonetna srpskog znanstvenika Aleksandera Cirka, kojega već nakon nekoliko epizoda sruši automobil. Ako se naknadno opet i pojavi, razvučena, spora, beskrvno režirana, posve klišeizirana te iole zanimljivijim i intrigantnijim zbivanjima, likovima i njihovim dramama porazno siromašna Stvorenja neće postati nimalo gledljivija. Dodatan nedostatak iritantno trivijalne i nesimpatičnim junacima napučene priče o novim oblicima života koja iz morskih dubina izlaze na površinu za današnje su standarde prilično loši specijalni efekti, jer se opasni i jezivi gumeni gmazovi ponajprije doimaju tragikomično. Jedini donekle intrigantni motivi su naznake intimnih drama otuđene djece iz problematične dobrostojeće obitelji, i opetovanje poruke o slabim i nesavršenim ljudima koji su zbog straha i neprihvaćanja drugog i drugačijeg osuđeni na proživljavanje tragedije i učenje na vlastitim greškama.

Nažalost, i za holivudske standarde Rade Šerbedžije to je uistinu skroman rezultat.

Josip Grozdanić