Profinjena interpretacija

Profinjena interpretacija

Prvi zajednički nosač zvuka gitarista Tvrtka Sarića i flautista Mateja Graheka u znaku je – ili barem želi biti u znaku – gotovo chill-out glazbenih ugođaja. Koloristička kombinacija tih dvaju glazbala doista umiruje, pa ne čudi što se vizualna i tekstovna oprema albuma utječu svojevrsnoj estetici new agea kako bi CD učinili primamljivim široj publici. Izbor skladbi, u ovakvim slučajevima bez iznimke rukovođen okolnostima dostupnosti repertoara za specifični sastav, znalački je te mu uspijeva prikriti vlastito pragmatično podrijetlo. Neoklasična Sonatina Marija Castelnuova-Tedesca dobar je easy-listening uvod u album te na primjeren način priprema slušatelja za sljedeću skladbu, Pet minijatura slovenskoga skladatelja Milka Lazara, koja se stilski ne udaljava od ustanovljena tonalitetnog glazbenog svijeta, ali iz njega crpe s daleko većim artizmom, ali i s dovoljno nepretencioznosti da ne optereti slušatelja. Sljedeće skladbe u znaku su traženja veza između latino glazbenog nasljeđa s kojim flautu, za razliku od gitare, baš i ne povezujemo. Upravo zato iznenađuje Charanga za flautu solo Michaela Conquista, koja s velikim dinamizmom odaje počast istoimenomu kubanskom žanru. Hrvatski skladatelji Željko Brkanović i Krešimir Seletković kreću se više utrtim stazama. Dok se Seletković neopazice ironično osvrće na flamenko u Non-sense, Brkanović u Suiti mediterani za gitaru solo Hrvatsku nastoji ucrtati na sredozemni kulturni zemljovid, što mu možda stavkom Croatiana i ne polazi toliko za rukom u onoj mjeri koliko nas u sofisticiranoj Siciliani uspijeva očarati inovativnim dijalogom s talijanskim (neo)baroknim modelima. Castelnuovo-Tedesco se, naime, u istoimenom stavku Sonatine odlučio za mnogo doslovnije čitanje tradicije! Naposljetku, završna skladba Berislava Šipuša, koja se već i naslovom (Tai Chi) referira na značenjsko polje Orijenta, zaokružuje dojam meditativnim izrazom. Osebujnu Šipuševu svježinu i različitost na sceni suvremene hrvatske glazbe možda i nije trebalo verbalizacijski pozlatiti u popratnome tekstu ovitka, jer ona govori sama za sebe, jednako kao i interpretacijska profinjenost Tvrtka Sarića i Mateja Graheka.

Ivan Ćurković