Poticajni spekulum

Poticajni spekulum

Željka Matijašević, Strukturiranje nesvjesnog. Freud i Lacan, AGM, Zagreb, 2006.

Psihoanaliza je nedvojbeno postala nezaobilaznim dijelom suvremene interpretacije kulture. Film, primjerice, kao da više nije razumljiv bez nje. Taj je performativ započeo kao cirkuska atrakcija pa je na toj reputaciji izgradio zavidnu materijalnu osnovu svoje proizvodnje (ili, umivenije, produkcije). Proširivši se tako svijetom i 20. stoljećem, danas se čini da nikad ni na prostornoj ni na temporalnoj razini nije prisutniji ni jači. Od atrakcije razvio se u umjetnost i (povijest) stil(a), premda je riječ i o materijalnoj i o tehnološkoj genezi posebne vrste koja se ne može iščitavati samo umjetnički i estetski. No, kada se ovdje govori o psihoanalizi, moglo bi se pokušati reći kako je umjetnost koja je obilježila tu disciplinu upravo film i za to postoje brojni razlozi. Recimo, film je sredstvo psihoanalize u pokušaju da se dočara nesvjesno, traumatsko ili simboličko. No, na toj razini (i u drugim aspektima) film je za psihoanalizu, kao i za sve drugo bitno, sredstvo reprezentacije. I tu je barem jedno mjesto njihova odvajanja jer film ostaje ukorijenjen u zbilju kao reprezentacija, dok je psihoanaliza mnogo bliža tehnici interpretacije. No ovdje je riječ i o njihovu zahvaćanju u ono što se, nadahnuto Foucaultom, može nazvati tehnologijama izvanjskoga i unutarnjega u čovjeka.

I knjiga Željke Matijašević o Freudu i Lacanu Strukturiranje nesvjesnog, koja je svojevrstan uvod u čitanje svakoga od njih zasebno, gradi se na pitanju istančana odnosa prema specifičnom filozofskom tehne njihovih psihoanalitičkih opusa.

Prvo Freud. Prvi je put pojam psihoanalize uporabio 1896, no tek u Tumačenju snova izlaže opću psihološku teoriju koja se sastoji od triju gledišta, od kojih je najvažnije topičko (uz dinamičko i ekonomsko), jer razlaže opće pojmove. Prva topika tako dijeli sav psihički aparat na nesvjesno, predsvjesno i svjesno, dok druga topika nudi objašnjenje strukturne sheme psihe unutar koje svjesno gubi i onu minimalnu autonomiju, što se čini velikom zaslugom Freudove teorije. Naime, dok Freud ostaje prepoznatljiv po Edipovu kompleksu kao temeljnoj drami ljudske seksualnosti i socijalizacije te, recimo, po zadaći psihoanalitičke terapije pri osvješćivanju potiskivanoga, važno je istaknuti i njegov utjecaj na shvaćanje subjektivnosti. Freud naime subjekt smješta, naspram tradicije, u ono što zove slabo Ja, pri čemu autorica s nemalom dozom filozofijske ironije napominje kako je riječ o kopernikanskoj revoluciji koja se sastoji u decentriranju subjekta. To je decentriranje, nastalo u dinamici narcizma, uhvaćeno između zahtjeva nagonskoga života i stvarnosti.

Jacques Lacan jedan je od najutjecajnijih Freudovih nastavljača, koji smatra da je psihoanaliza nakon njega kompromitirala izvorno učenje. No Lacan čini višestruki zaokret; s jedne strane on revitalizira psihoanalizu smještajući je u društveno-humanističke znanosti iznimno istaknuvši utjecaj strukturalne lingvistike (Saussure i Levi-Strauss), ali i, primjerice, frankfurtske škole. U Lacanovu je djelu nekoliko nezaobilaznih momenata. Prije svega tu je stadij zrcala (za koji autorica nalazi da i nije izvorno Lacanov) u djeteta koji instanciju ega, njegovu društvenu određenost, smješta u ono što naspram Simboličkoga Lacan zove Imaginarnim. Imaginarno je rezultat otuđenja kojemu pripada ego čija je struktura slična strukturi paranoje. Razrađujući freudovsko decentriranje subjektivnosti, on naspram ega smješta subjekt koji pripada Simboličkom poretku (ideja koju čini se ponajviše duguje Hegelu i Levi-Straussu), koji je vezan uz označiteljsku logiku falusa. Povezivanje Simboličkog s falusom, onoga čega nema, manjka koji obilježava i strukturu jezika te postaje primarnim označiteljem, upravo je ono što usmjerava i žudnju. Upravo će ta logika označitelja, koja je za Lacana univerzalna i svevremena, izazvati ponajviše kritika s različitih strana.

Ona se i u Lacana i u Freuda završno odnosi na ono što autorica zove pitanjem ženskoga. Naime, tu su neizbježna feministička sporenja o psihoanalizi, ali i kritičke afirmacije. Freud, primjerice, ne razriješivši dokraja spomenuti edipski sukob i ženski identitet (odbacuje Jungovu ideju o paralelnom Elektrinu kompleksu u djevojčica), ostavlja nejasno i nerazriješeno pitanje ženskog Edipova kompleksa. Zato ga dio feminističkih teoretičarki optužuje za mizoginiju, dok ga s druge strane polagano rehabilitiraju s kritičkim odmakom jer je identitet ženskoga nešto što je ipak htio samo opisati. U Lacana feministička kritika polazi od kritike subjekta kao ne-subjekta, odnosno manjka, nepostojeće žene u falusnom užitku. Za L. Irigaray, u Lacana žena je izvan simboličkog poretka uhvaćena u spekularnu logiku patrijarhata.

Dalja kritika djelo je Anti-Edip: kapitalizam i shizofrenija dvojca Guattari i Deleuz, koje se obrušava na lakanovsku i edipsku strukturu psihoanalize.

S druge strane, Lacan je iznimno poticajan slovenskom lakanovcu Slavoju Žižeku, koji preispituje psihoanalitički povratak cogitu ukazujući na psihoanalizu kao na nesvjesni sadržaj filozofije, premda sama autorica konstatira da Lacan stvaranje svoga psihoanalitičkog subjekta ipak duguje filozofiji. Ističe posebnost lacanovske psihoanalitičke strukture subjektivnosti naspram ostalih postrukturalističkih interpretacija jer ukazuje i na paradigmatski poststrukturalistički problem koji se sastoji u kretanju između dezintegrativnog aspekta razlike i prinudnog obilježja identiteta.

Posebna je vrijednost ove studije o Freudu i Lacanu u tome što su uz interpretaciju izvornih tekstova prisutne i brojne kritički nužne referencije svih važnijih autora i autorica koji su se bavili psihoanalizom. Time ona daje vrijedan prinos znanstvenosti u obradi te teme. Dakako, vjerojatno bi bilo posebno zanimljivo čitati i o suvremenoj psihoanalizi i pokušajima psihologijskih osporavanja. Da ne govorimo o pitanju sraza toga diskursa s patrijarhalno i paternalistički uređenim društvima koja teško mogu prihvatiti izvor socijalizirajućih neuroza u, recimo, edipovskoj drami koja uključuje problematičnu ulogu oca. No, u međuvremenu, na podosta jezgrovit i sadržajan način knjiga nam predočuje psihoanalizu njezinih najutjecajnijih autora kroz poticajni spekulum autorice Željke Matijašević.

Snježan Hasnaš