Od ruke do ruke

Od ruke do ruke

Nije se teško složiti s najopćenitijom definicijom ruke – to je dio tijela (gornji čovječji ekstremitet) koji se proteže od ramena do vrhova prstiju. Standardna riječ nastala je pravilnom zamjenom nazala stražnjega niza os samoglasnikom u (u nekim narječjima i o) – prasl. i stsl. ros ka = ruka (roka). Značenjski se pak u ruci krije onaj drevni i civilizacijski još neispeglani sloj – ie. ux renk-, grabiti, primati; lat. branca, šapa. Dakle, ruka je prvotno značila dio tijela koji grabi, a tek onda koji prima. Upravo nas taj ud, pogotovo razvijena šaka s pokretljivim palcem, razlikuje od svih životinja i približava rođacima, čovjekolikim majmunima. Jasno da tako važan dio tijela neće promaknuti ni metaforici ni frazeologiji, a ni lijepim umjetnostima (slikarstvu, književnosti, glazbi, plesu). Zbog ograničena prostora neću, naravno, pustiti da se razmašu ni one naše književne najpoznatije Ruke Ranka Marinkovića, pa ni one žute i umorne isto takva (bolesnoga, uz to valjda već i zaboravljenoga) pjesnika Đure Sudete, a ni Mario Cavaradossi neće se kod mene baš napjevati hvalospjeva rukama svoje voljene Tosce (O dolci mani). Ovdje me ipak više zanima frazeologija, u kojoj je ruka jedan od najproduktivnijih elemenata.

Nekoć su sve pogodbe završavale časnom riječju i rukovanjem (evo ruke), što je značilo i poštenu provedbu dogovora. Ljudima je bilo važno ostati iznad svega čistih ruku (jasno, i obraza, pošten), važnije čak i od sretne ruke, iako se ni od sreće ne valja otripati – jer, zna se, bolje se roditi i bez nosa nego bez sreće. Kad je čovjek dobio kruh u ruke (stao na vlastite noge), nastojao je zasnovati svoju obitelj i svoj dom, pa bi pošao prositi ruku djevojke kojom se kanio oženiti. Bilo je poželjno da mlada ima zlatne ruke (biti vješt u poslu koji se obavlja rukama), kad će tako i tako uzeti u svoje ruke i držati u svojim rukama tri, a vjerojatno i sva četiri, ugla kuće. Zna se i to da pravoj domaćici sve ide od ruke (uspješno obavlja posao) i da uvijek ima pune ruke posla (biti vrlo zauzet), pa joj neće biti naodmet još koja desna ruka (oslonac, glavna pomoć), ruka pomoćnica, no valja se čuvati onih koji imaju dvije lijeve ruke (nespretan), jer bi takvi lako mogli sve upropastiti. Ruku na srce (iskreno), i domaćina ima svakojakih: od onih široke ruke (izdašan, darežljiv, galantan) koji ženi daju odriješene (slobodne) ruke, do onih koji su i previše lake ruke (koji olako troše, rastrošni), od onih koji drže sve konce u svojim rukama (kontroliraju situaciju) i ništa ne ispuštaju iz ruku, pa su često i čvrste ruke (vrlo strogi), do onih koji su digli ruke i od kuće i od ukućana (odustali), prodali sve ispod ruke (ispod cijene), pri čemu je suprotna strana trljala ruke (bila vrlo zadovoljna), a nesretnici, u očaju, digli ruku i na same sebe (ubili se). Ne bih voljela pasti u ruke (dospjeti pod čiju vlast) ni onima škrtima ni onima rastrošnima, jer su i jedni i drugi na svoju ruku (čudaci).

Sad se oni koji su čitali prošli »Vijenac« vjerojatno čude što sam se toliko razmahala (rukama) a obećala sam nastavak priče o starim stvarima. Oni samo u neku ruku (s jedne strane) imaju pravo što već pomalo negoduju, no brzo će im se objasniti opravdanost podužega uvoda. Evo, upravo stižem do prve ruke. Iz prve ruke (neizravno) možemo što saznati, no i kupiti (bez posrednika). Iz druge / treće ruke (neizravno) već će to biti čorbine čorbe čorba, a takva postaje i roba koja često mijenja vlasnika (ide iz ruke u ruku). Sve dosad napisano trebalo je pokazati kako hrvatski jezik poznaje tolike frazeme s rukom, no nama naše kao da nikad nije dovoljno, pa rado uvodimo ono što, doduše, znači isto, ali je uvozno – dakle prestižnije. Jasno je da ni za takvu trgovinu ni za robu iz druge ruke uopće nismo trebali uvoziti još jedan – ovaj put engleski – izraz: second hand. Prodaja iz druge ruke ili roba iz druge / treće ruke dobro opisuje promet rabljenom (bolje nego polovnom) robom, pa nam ni second hand ni second hand shop nisu trebali. No kako smo mi i inače poznati kao veliki poklonici kupnje (i uvoza) svega i svačega (čak i zobenih pahuljica i sijena! – valjda zato što pravih konja i krava imamo sve manje, a onih u prenesenom značenju sve više), nikakvo čudo što smo posegnuli i za engleskim izrazom, premda i svojih imamo, rekoh, sasvim dovoljno. U prodavaonicama zvanim Second Hand Shop prodaje se, kažu, i nova roba, no ipak je težište na nošenoj, rabljenoj. U nas ne manjka onih koji će svisoka frknuti nosom i na takvu robu i na takve dućane i sve to jednostavno proglasiti boflom (nekvalitetnom, otpisanom robom; tal. bavelle, njem. Bavel / Bovel, austr. Pofel, otpaci), običnim krpama i štracama (mlet. strazza, tal. straccio). Začudo, u skupim prodavaonicama te iste krpe smanjit će se do mondenih krpica (s markom, koje također postaju markice, valjda zbog rime jer se pretežno kupuju na kartice). No ti canjki (mađ. condra, lutalica), cunje, dronjci, rite, štrace, sva ta udobna jeftina odjeća »koje nije šteta« zapravo je nenadomjestiva kad morate na brzu ruku (hitro) osvježiti zidove svoga stana, pa nabacujete prvu ruku (prvi namaz boje), a kad se ona osuši i drugu ruku, jer bi vas srce boljelo da za to platite majstora. Pa makar vaša majstorija bila tek za prvu ruku (za prvo vrijeme).