Od ironije do mrkline

Od ironije do mrkline

Ljerka Car Matutinović, Zarobljeno tijelo i drugi soneti, Stjer Graf, Zagreb, 2007.

Zbirka pjesama Ljerke Car Matutinović, Zarobljeno tijelo i drugi soneti, sadrži osam ciklusa, koji su kao i pojedine pjesme, prenesene iz ranijih zbirki. S tim u vezi razlikuju se noviji soneti od starijih, i temeljnim motivskim repertoarom, i temom, pače i osnovnim tonom, moglo bi se reći također svjetonazornom idejom kao i formom. Tu se, naime, misli na duljinu stiha, koji nije jedanaesterac ili dvanaesterac, kakav je inače u tradiciji sonetopisanja uobičajen, ali i sintagmatsko-semantičko kumuliranje. Međutim, valja najprije reći da se oblik soneta u hrvatskoj književnosti afirmirao još od začinjavaca, a kad se to spominje u kontekstu Ljerkina sonetopisanja, tada se to čini s opravdanim razlogom. Naime, dio njezinih soneta, i u ovoj knjizi i u ranijim zbirkama, upravo intertekstno komunicira i polemizira sa tipom ljubavnih soneta ranijih epoha hrvatskog pjesništva, posebice petrarkističke tradicije od začinjavaca do Ujevića. Tu prije svega mislim na primjenu motiva i razradu teme. Vrhu toga, sonetopisanje je naše sadašnje postmoderno doba ponovno reaktualiziralo i to s obzirom na dekonstrukcijski, ironijski odmak od neke strogo zamišljene metametrički shvaćene funkcije soneta (Stojević, Paljetak, Mrkonjić, pače i novija Parunica, djelomično i Stamać, koji ipak čuva artističnost). Moglo bi se čak govoriti o nekoj vrsti pomodnosti ili barem trenda, jer se sonet prakticira u različitim poetikama, kao što bi bilo razvidno kada bismo ušli u elaboraciju pojedinoga pjesnika.

Slično postupa i naša poetesa. Ona, naime u sonetima ljubavne tematike, koji dio njezina sonetnoga oblika držim estetički najuspjelijim, tematizira gospina ljubavna zatravljenja, pa već samim tim obrće relaciju muško – žensko, ali i načine realizacije različitih situacija ženskoga lirskog subjekta. Valja dakako uzgred napomenuti kako nije samo u naše poetese strategija osvajanja opisana iz ženske vizure, ni kad je riječ o sonetnom obliku, ni inače; ženskih pjesnikinja i spisateljica u osvajačkim pohodima u hrvatskoj književnosti ima podosta od Jarnevićeve do Drakulićeve, da spomenemo samo liniju novije hrvatske književnosti, iako neke s radikalno feminističkog stajališta zapravo usmrćuju drugog, pa u tom smislu predstavljaju tip totalizirajućeg totaliteta, što u naše poetese jamačno nije slučaj. Dakle, u navedenim se sonetima gospa nalazi na putu zatravljenja i ostvarenja Amorova cilja.

Međutim, ona uz uobičajene ritualne osvajačke radnje unosi i osobni doprinos, a odnosi se to na znatnu mjeru ironije, depatetizacije, desentimentalizacije, desakralizacije svetog čina ljubavi, te ljubavne jade smješta u svakodnevne moduse životnih opskrba. Pritom je ponekad lukava ženska strana, naročito u intuiranju muških nakana u različitim škakljivim situacijama, iz čega proizlazi donekle samosvijest ženskog subjekta, ali se, s druge strane, dadne iščitati posebno muška strana, jamačno neplatonske i nepetrarkističke posvećenosti, nego – rekli bi u Dalmaciji – huncutarija. Ta dvojnost donekle generira svijest o smrti koja sa svoje strane sređuje neke željkovane osjećajne akte i slutnje o neostvarivosti, što je u biti dramska, a nimalo igriva situacija. Taj je tip soneta načelno bliži klasičnoj normi soneta duljinom stiha i rasporedom rima, što bar dijelom zadovoljava kriterije metametričnosti, i što se moglo očekivati radi primjerenosti predmeta formi.

Zbirka sadrži i ciklus, nazvao bih to, antibajkovitih soneta, koji na nekoliko razina dekonstruiraju ono bajkovito služeći se, prvo, likovima kralja i kraljevne kao toposima, ali sad u novom, neauratiziranom kontekstu; drugo, jezičnim uniženjem njihova, s obzirom na njihovu društvenu visoku hijerarhiju, pretpostavljena govora sve do uporabe slenga, pa je s tim u vezi i kategorija uprošćivanja i prozaizacija; treće, riječ je o i izrazitoj ironizaciji, a sve to naposljetku proizvodi igrivost – i s motivima, i s toposom, i s jezikom, zbog čega sonete i držim umjetnički uspjelijima.

Upozorili smo da uvodni i završni ciklus donekle kompozicijski uokviruju zbirku. Riječ je o sonetima završnoga ciklusa koji apostrofiraju ideju povratka, no čemu, možemo se upitati. Ponajprije se to odnosi na povratak pravoj riječi (Sonet o pravim riječima) u smislu supstancijalnih značajki, komunikacijske mogućnosti i prohodnosti u svijetu prijeteće zamrlosti, odnosno kao legitimacije autentičnosti bića (subjekta), zapravo života kao takva. Te dimenzije ujedno ima, u određenoj mjeri, metatekstne, jer signira materijal i posao pjesme, te autoreferencijalne nakane. Povratak se, nadalje, čezne i zbog mogućnosti obnove izgubljene ljubavi, koja je također neka vrsta komunikacije između dva bića, koja na taj način može potisnuti besmislenu tišinu, kao nedogađanje, odnosno zamrlost čovjeka. Povratak se odnosi i na mogućnost povratka molitvi, dakako ne u pukom religiozno-bigotnom smislu, nego molitvi, zapravo umoljavanju od prirodnog i kozmogenetskog pa sve do doma, kao udomljenja bića, s njegovim dragima, prošlim i sadašnjim, umrlim i živim, tradicijom riječju. Sve je to, uz pomoć različitih figura, djevojčice ili Zlatousta (Krleže), usmjereno protiv bezumlja i ludila svijeta, koji je ostao bez doma, bez rodnoga, bez čovjekolikog, i bez bićevitog. Buka ovosvjetovlja čini se da je postupno privela skončanju sve ono što je čovjeka kulturno i povijesno određivalo kao biće.

To dokazuje i prvi ciklus zbirke (O jednom čudnom svijetu) za koji smo rekli na početku da je malo neuobičajen s obzirom na očekivanu metametričnost. Naime, njega karakteriziraju sljedeće crte. Ponajprije, stišni je redak (svaki pojedinačno) strukturiran sintagmatsko-semantičkom trodijelnošću, pa se tako ima dojam nabrajanja i katalogiziranja činjenica iz predmeta pragmatičnoga, apstraktnoga i metaforičkog sloja. Takvim semantičko-sintagmatskim komadanjem stišni se redak mora čitati cezurno, gotovo s prekidima, a ne muzikalnom, pjevnom linijom. Takav postupak – nagomilavanje – proizvodi određen oblik opisnosti, komentara, odnosno rekao bih entropijnosti, viška.

Funkcija se takva oblika može pravdati iz nekoliko razloga: ili je riječ o patosnoj, izjavnoj, deklarativnoj, pa i emotivnoj poziciji lirskog subjekta, a u temelju je pad vrijednosti kulture svakodnevna življenja, dakle je riječ o omrazi i gorčini; ili je riječ o, načelno, misaonoj poziciji spram takva (lošega) svijeta, pa je riječ o poziciji filozofije života, ili je, naposljetku, riječ o osjećajno-doživljajnim stimulima, najčešće sumorna, nimalo optimistična tona, a u pozadini mu je nemogućnost obnavljanja: s jedne strane životnih resursa, s druge strane etosa zajedništva (porodičnoga – u širem smislu riječi). Na taj je način ljudsko biće osuđeno na svoju izoliranu samost, što jezivo s rubova nagriza, a potom i destruira supstanciju bića. U svakom slučaju razorenoj i nekonzistentnoj slici svijeta odgovara razorena i neobična forma soneta, kao da je htjela poručiti poetesa. Dakle, možemo reći da je zapravo dubinska tema ove zbirke strah od hlapljenja etosa zajedništva kao osnovne čovjekove potrebe kao zraka bez kojega se ne može disati.

Cvjetko Milanja