O ljubavi i smrti

O ljubavi i smrti

Najuspjelija je u svakom pogledu bila Sestra Angelica s vjernim samostanskim ozračjem i minucioznom karakterizacijom likova. U toj su ženskoj operi i pjevačice bile na visini zadatka: od izvrsne belkantistice Gabriele Georgieve u naslovnoj ulozi i impozantne Zlatomire Nikolove u karakternoj ulozi Kneginje

Sto pedeseta godišnjica rođenja slavnoga talijanskog opernog skladatelja Giacoma Puccinija bio je dobar razlog da zagrebačka Opera nakon šest godina ponovno u cijelosti izvede Triptih, koji tvore njegove jednočinke Plašt, Sestra Angelica i Gianni Schicchi. Uostalom, autor ih je i zamislio kao cjelinu, iako se one najčešće izvode zasebno ili u kombinacijama s drugim operama ili baletima. Razlog tomu jest duljina trajanja (četiri sata s dvije stanke), zahtjevnost partitura i potreba brojne podjele uloga te stilsko nejedinstvo.

Naglašeno veristički Plašt opisuje bijedan život vlasnika tegljača, koji se zbog ženine nevjere osvećuje i ubija suparnika, dok se nesretna Sestra Angelica u toj sentimentalnoj drami namjerno otruje nakon spoznaje da je umro njezin sin zbog kojega ju je obitelj i prognala u samostan. I dok prve dvije jednočinke vode do tragedije s jednim ubojstvom u Plaštu i samoubojstvom u Sestri Angelici, Gianni Schicchi nešto je posve drugo: sjajna burleska u kojoj domišljati Schicchi na nagovor pohlepnih rođaka pokojnoga firentinskog bogataša Donatija krivotvori oporuku, ali ne u njihovu, nego i u svoju korist.

Unatoč različitosti ta tri djela povezuje ista tema ljubavi i smrti. Mnogi smatraju da je to Puccinijevo najbolje ostvarenje, neki to i poriču, ali zanimljivo je da je sam autor najvrednijim djelom držao upravo Sestru Angelicu. Ipak, to je najmanje popularno djelo Triptiha među ljubiteljima operne umjetnosti, ali najnovije zagrebačko uprizorenje upravo je u tom dijelu bilo i najuspješnije.

Puccinijev Triptih, koji je 7. ožujka premijerno izvela Opera HNK u Zagrebu, režirao je gost iz Francuske Arnaud Bernard u suradnji sa scenografkinjom Emmanuelle Favre i kostimografkinjom Carlom Ricotti, dok je glazbeno vodstvo preuzeo maestro Ivo Lipanović, a zborove je uvježbao Ivan Josip Skender.

Najuspjelija je u svakom pogledu bila Sestra Angelica s vjernim samostanskim ozračjem i minucioznom karakterizacijom likova. U toj su ženskoj operi i pjevačice bile na visini zadatka: od izvrsne belkantistice Gabriele Georgieve u naslovnoj ulozi i impozantne Zlatomire Nikolove u karakternoj ulozi Kneginje te Branke Sekulić-Ćopo u ulozi Predstojnice samostana i Marije Kuhar-Šoša kao Sestre Genovieffe. No i ostalih desetak sestara bilo je izvrsno, u skladnu glazbenom izrazu i mizanscenskom odnosu.

U Plaštu je također došla do izražaja suptilna, strastvena i domišljata režija, koja je pratila nit tragedije od slutnje do njezina izvršenja, ali s protagonistima koji su više plijenili izvrsnom glumom negoli pjevom. Nedostajalo im je naime više snage u glasu, tako da ih je orkestar znao i nadjačati. Bili su to u glavnim ulogama Siniša Hapač (Michele), Natalija Dercho (Giorgietta), Marc Heller (Lučki radnik) te Ivanka Boljkovac (Frugola).

Burleska Gianni Schicchi bila je scenski i režijski nažalost odveć karikirana i napadna, ponekad nelogična, i svakako vrlo naporna za pjevače, tako da je potisnula glazbu u drugi plan. Kiril Manolov u naslovnoj ulozi plijenio je ljepotom i nosivošću glasa, a Lana Kos u ulozi njegove kćeri Laurette bila je odveć zatvorena i tamna. Domagoj Dorotić kao Rinuccio ima kvalitete vrsna i perspektivna tenora, ali mu nedostaje iskustva i sigurnosti u nastupu.

Orkestar je pod vodstvom iskusnoga maestra Ive Lipanovića bio vrlo solidan, ali mjestimice preglasan. A što se pjevača tiče, brojne uloge u Triptihu u idućim će predstavama uposliti većinu zagrebačkog opernog ansambla, što je u svakom slučaju dobro i poticajno.

Višnja Požgaj