Nove pjesme

Nove pjesme

PALI ANĐEO

Njegov put je toliko ravan,

da nije moguće njime doći

do bilo kakva humka,

drveta ili vode.

Nigdje pijeska niti zemlje.

a kamoli planine.

Kako je bolna njegova daljina,

bez stručka trave,

bez suha grma.

Savršen kao praznina,

izašao iz oblika,

leti prognani anđeo.

Daleko u svemiru

užarene krijesnice,

možda će spržiti

beskrajni pad.

U VRTLOGU (Tinu!)

Kako je gorko biti.

Kako je teško više ne biti.

Ostati zauvijek u nebiti.

Kada naša nečist onečisti zemlju.

A tako je bilo obećavajuće:

Biti mlado dijete

pa čovjek.

Mlada snaga silnoga vjetra.

Opojno ružino srce.

Ali vjetar stane

i mirise utrne.

I srce strune.

Kao plamičak samo jedne vlati,

jedni se od drugih palimo,

i jedni druge grijemo,

ili ogorijevamo.

Gasnemo...

Na pustopoljini nove klice niču,

a ne znaju ništa o sebi.

O varko slutnje....

O lijepo vrijeme života...

O postanku i nestanku

Ništavilo je velika rijeka

bez ičega.

Nit korita niti vode.

Vješto vijuga između mnogih punina.

Puninu ili prazninu;

te dvije majke svega

koje je rodio netko,

i s puno ljubavi čuva svoje djelo.

Nestanak se miješa s postankom,

i postanak živi kratko.

I smrt je samo postanak

neke druge punine.

Ne čuju nebeske školjke ove mijene.

Visina ili dubina

tek su riječi utjehe,

za sve koji trenutak vise u obliku.

Kao kaplja rose,

koja se raspada s vrha lista

s tanke vodene niti koju ne vidimo.

O... tko je taj koji može vratiti

život i oblik razbitoj kapi

na trulom lišću šume.

NOĆNI PJEVAČ

U dubini tišine,

svake večeri

noćnik tamne boje uznemiruje

smirene pramenove mraka.

Ja silazim u noć stubama

tražeći slabim očima,

skrivenu jednoličnost

ljepote njegova glasa.

Šturkom ga zovu.

Nevino biće božje nazočnosti.

Što ne da da noć postane

apsolut tišine.

Znaš li kako samoću moju

osmišljuješ,

dajući joj smiraj sna.

MUKA

Uzalud gonetaš smisao,

dušo moja.

U žutoj jedi mučnina

nema traga o kraju.

Pepeo je puno tvarniji

od napisanih knjiga.

Ono što se ne da zamisliti

pripada paklu i raju.

Uzorci krutih težina

lete prazninama.

Rastaljeni i hladni

mijenjaju svoje ime.

Ali kako izreći slovima

pretvorbe iz gluhoća.

Pronaći kamen mudrosti

i prozboriti s njime.

Tek slutnja grije nadu

o roditelju daljina.

Stakleno srce svemira

uvarke miješa i pije.

Bez kraja lete svanuća

k dalekim mrakovima.

Gdje vlada Lučonoša

u beskraju tišina.

KRAJ VRBA

Prolazim kraj vrba.

Vjetar ih dotiče.

Oblijeće hladom.

Svirale u njihovim granama

lagano se bude.

Dodiruju.

Ja se sjetim susjedova stada

i djetinjstva.

Ni klóce više,

Ni mirisa kore.

Ničega….

AUTIST

Ja sam autist.

Učen da vjerujem prije zrelosti,

povjerovah Bogu.

Upozoren da ću jednom biti sa ženom,

mučno sam obavljao ovo poslanje,

nezreo.

Kada dozorih

Ostavio sam svoju djecu na raskrižjima,

označivši ih imenima.

Danas ne znam jesam li ih imao,

i gdje su njihova djeca.

Ja sam, dakle autist,

koji je znao tek jedan put.

S ranama na tabanima

cijeloga života koračam usmjeren.

Sad već s potrošenim batrljcima.

Nitko me ne zove da se vratim.

U magli umivam lice.

Tamom i svjetlom putujem.

Biće koje je slikalo samo jednu sliku,

tek s dvije mrlje, crnom i bijelom.

Negdje je nestalo i boje i palete i smisla.

I ne znam jesam li je prodao,

ili zaboravio u ovom dugom vremenu.

Isušena tijela bez sočnosti,

vjetar kotrlja moju ljušturu,

prašinom ravnice.

Možda će je netko skinuti

s ljutog trna.

Netko mnogo umniji nego ja bijah,

i baciti nepovratno čak preko svemira.

Ne znam.

Bijah li, nestadoh li?

Ili će u nekom nepogrešnom smislu

doći opet na mene red.

Oprostite mome neznanju.

Ja sam tek autist.