(Ne)majstorski za Majstorski

(Ne)majstorski za Majstorski

Ženski meko violina Midori Goto samozatajno se i udaljeno mazi s romantičnim salonom Čeha Dvořáka i ranim Beethovenovim preslikom u stihu Kreutzerove sonate

Različite i više-manje dvojbene umjetničke dosege polučio je redoviti raspored iz ciklusa Simfonijskoga orkestra HRT-a (KD Lisinski, 28. veljače). Predvođeni i ne samo tih dana silno zaposlenim šefom dirigentom Nikšom Barezom, svirači radijskoga sastava hrabro su brodili planom diptihalno postavljena kompozicijskoga okvira, čija suprotnost idejnih polazišta i nije uvijek prepoznavala majstorsku reprodukciju. A barem (ne)majstorski ton za Majstorski ciklus te je večeri ponajviše davao solist, gost iz Poljske Pawel Kowalski, pod čijim će nježnim prstićima sadržajno nejasan cilj Koncerta za glasovir i orkestar iz 1987. duhovnoga mu mentora Witolda Lutoslawskoga, u dvostrukom (!) dodatku programu dokraja nejasno i zanatski prljavo sustići i Chopinovu Mazurku u cis-molu te šlagerski glasovitu Polonezu u As-duru. Ničim izazvan, ili možda potaknut kurtoazijom pljeska već tradicionalno neodređeno pristojne zagrebačke publike što se nikad ne buni (!), dugokosi je poljski glasovirač u hipu zaključka i na stršeći, neotokatni mrmor i retrogradno (samo)zaljubljive (romantizirane) modernosti jednoga od prvaka tada nove poljske škole okrenuo i stranicu po njemu sigurna uspjeha, da bi s početnom grmljavinom po cijeloj klavijaturi, u opaku razlazu lijeve i desne ruke, nekontrolirano poskočio po taktu svima znane, nekomu, eto, i nesvladive teme poloneske otmjenosti. I tako je prvo poluvrijeme s nemajstorskim bojama poljske produkcije i reprodukcije, s gorkim okusom nelagode krenulo put koncertne završnice, gdje će burni prijelom 20. stoljeća poroditi i jednu od najsimfonija novoga doba. Petu u nizu Mahlerovih dovršenih i nedovršenih tvorbi za veliki orkestralni san s tisućicom kao gromadnom stijenom u zaglavlju, orkestar HRT-a i dirigent Bareza dočekali su i složno i nesložno, po skupinama rastrgano i izvedbeno neuvezano vozeći brzim vagonom autorski hotimično uznemireno zamišljena Scherza. Dobro nadziran patos Adagietta kao hita za mlade i stare jednako se nesigurno okomio na fugirane odjeljke Finala, u kojima će uspomena na žalobnu koračnicu s početka Pete, u signalima trublji i pridruženih limenjaka, tek maglovito zaviriti pod lendlerski pokrov brzopleta grča i mijene na tako karakterističan, malerovski neuhvatljiv način.

Zagrebački majstorski velered za red sve odreda vrlih guslačica i guslača sa svih strana svijeta i sa svjetske tržišne trake što brzinom svjetla proizvodi nove i nove Paganinije, za posljednji je Lisinski subotom (1. ožujka) upotpunila i japanska Amerikanka minijaturna lika porculanski krhka trešnjina cvijeta Midori Goto. A muzicirajući baš tako – porculanski tiho i s osobitim osjećajem za paučinasto položen pianissimo – na mnogim poljima aktivna sviračica zajedno je s odličnim suradnikom za glasovirom, Amerikancem Charlesom Abramo-vicem, prikazala širok raspon agogičke mašte. Više ženski meko i čini se u suglasju i s umjetničinom drugom profesijom (u New Yorku je diplomirala i psihologiju i ženske studije!), violina Midori Goto samozatajno se i udaljeno mazi s romantičnim salonom Čeha Dvořáka i ranim Beethovenovim preslikom u stihu Kreutzerove sonate. Kadšto možda i odveć naglašavajući maniru eterične (ne)čujnosti tona, Midori Goto i u dosluhu s prvorazredno odnjegovanom tehnikom pronalazi liniju srednjega puta, po kojemu betovnovska muževnost pomirbeno i interpretacijski bez oštre karakterizacije snubi sinkopu zavodljive latino-plesnosti Šnitkeove 1. sonate, uz krotak izbor Šostakovičevih klavirskih preludija u obradi Dmitrija Tziganova.