NAJAVA PROUČAVANJA CRTEŽA

NAJAVA PROUČAVANJA CRTEŽA

Sama reakcija umjetnika u razgovorima tijekom zajedničkog osmišljavanja i pripremanja izložbi, pri čemu su bili odterećeni od ikakve kustoske koncepcije, bila je želja da rade izložbu o crtežu

Izložba Hommage crtežu postavljena u Studiju Josip Račić zagrebačke Moderne galerije pokušaj je razvijanja problematske osnove za propitkivanje uloge crteža u suvremenom trenutku. Na njoj su izloženi radovi autora mlađe generacije, Marija Čaušića, Ines Matijević, Tihomira Matijevića, Domagoja Sušca i Tanje Tintor Keller, izvedeni u različitim tehnikama i na temelju različitih likovnih poetika. Iako izložba prikazuje neka uistinu zanimljiva ostvarenja, taj pokušaj u cjelini nije doveo do pravog odgovora, kao što nije osvjedočio povratak crtežu, spominjan u tekstu kataloga.

Kako kustosica izložbe Ivana Ron-

čević u tekstu pojašnjava, sama re-akcija umjetnika u razgovorima tijekom zajedničkog osmišljavanja i pripremanja izložbi, pri čemu su bili odterećeni od ikakve kustoske koncepcije, bila je želja da rade izložbu o crtežu, kojim su se sami, spontano i neovisno, počeli u to doba baviti (bilo da su na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirali grafiku, kiparstvo ili slikarstvo).

U takvoj slobodno postavljenoj situaciji posebnu su zrelost pokazale autorice – Ines Matijević (Osijek, 1982) i Tanja Tintor Keller (Donji Miholjac, 1975). Druga klasičnom tehnikom olovke i ugljena na platnu, u prepoznatljivoj autoreferencijalnoj poetici kroz tradicionalnu temu Sacra conversatione, kako i naziva triptih (Sveti razgovor, 2008), daje ogoljeli (lišen suvišnih detalja, naznaka prostora, pa i svetaca, odnosno sugovornika) prikaz svoje obitelji.

Rad Ines Matijević pokazuje lucidno ukrštavanje ideje crteža kao disegna – nauma, zamisli, plana. Pod naslovom Penelopa tehnikom šivanja predočena je mlada žena (autoportret) kako šiva na mašini dok je djevojčica promatra. Poistovjećivanje teme djela sa samom tehnikom kojom je ono izvedeno dodatno je sublimirano u konfrontiranju antičke teme sa sadašnjim momentom, u kojem umjetnica problematizira viđenje položaja žena. Podsjetimo se, sličan je obrat Ines Matijević prethodno potencirala u itekako zapaženu djelu, crtežu na papiru iz 2006. godine – Suzana i starci.

Ostali radovi poimanje crteža nastavljaju u prožimanju s drugim tehničkim mogućnostima. Tihomir Matijević (Našice, 1975) tako u animiranom videoradu Li(ea)ve (iz ciklusa Free–Dom, 2007) ukazuje na dinamički potencijal obrisne linije, dok u digitalnom printu na papiru My Neighbourhood Sjenjak (iz ciklusa Free–Dom, 2007) naglašava njezinu strukturalnu kvalitetu. Nadrealni imaginarij Domagoj Sušac (Zagreb, 1974) sazdao je superponiranjem tehnike akrilika na linearne strukture digitalnoga tiska. Ipak, ta dionica izložbe, a još više svjetlosne instalacije Marija Čaušića Stanice (Osijek, 1972) (2007 – 2008, marker na paus-papiru, lightbox), djela koja se očituju u oprečnom pozitiv-negativ odnosu ploha, nedostatno je razjašnjena u odnosu na početnu ideju posvete crtežu.

Općenito, nepotrebnim miješanjem crteža s grafikom (primjerice u tekstu spominjanje »crteža i njegovih grafičkih izvedenica«), navođenjem njegove sporedne uloge u pripremi skice za neko djelo izvedeno u drugom mediju (primjerice skice za kiparsko djelo), ulančavanjem u proces diseminacije invencija u minulim stoljećima u odnosu slika – crtež – grafika išlo je na račun pojašnjenja datosti i posebnosti sama medija, odnosno naznačavanja njegova današnjega funkcioniranja u odnosu na ostale tradicionalne i nove medije. Izložba stoga, bez obzira na kakvoću djela, u idejnom i koncepcijskom okviru tek dotiče na sebe preuzeta pitanja i zadaću.

Barbara vujanović