Na Divljem zapadu

Na Divljem zapadu

Kauboji su predstava s više razina, te se podjednako obraćaju i gledatelju nesviklu na razmišljanje i željnu tek dobre zabave, kao i onom koji će u njima pronaći i dublje refleksije o iskonskoj čovjekovoj potrebi za fantazijom, makar kao kompenzacijom

Saša Anočić jedan je od rijetkih suvremenih domaćih dramskih autora koji posjeduje autentičnu poetiku, te je u konstantnoj prilici da je dosljedno i provodi u djelo, s obzirom na to da njegovi dramski predlošci ne prolaze kroz redateljsku (ili rjeđe, dramaturšku) prizmu: Anočić je, naime, totalni autor, pisac, redatelj, pa i glumac. Dosadašnji njegovi radovi pružaju nam mogućnost da ukratko ocrtamo obrise njegova autorskog creda: to je, u prvom redu, teatralizacija svega postojećeg, potom stanovita sklonost siromašnom teatru, koji je i prirodni ambijent malih ljudi, koji su stalni agonisti Anočićevih djela. Nisu junaci, dapače, prije su antijunaci: njihovo herojstvo ogleda se u mirnu (čak stoičkom) prihvaćanju nevolja svakidašnjice te potom u pokušaju da se svojevrsnim imaginarnim tvorevinama ta rutina barem privremeno potisne u drugi plan. Kauboji tako ocrtanoj poetici pridodaju jasnu parodičnost, koja je dvostruke naravi, baš kao što se i sama predstava sastoji od dva posve odvojena dijela. U prvom je dijelu na djelu nemoguća situacija (kojom se kao sižeom koristi niz filmova i drama): skupina diletanata, pod vodstvom redatelja-profesionalca, odlučuje izvesti zahtjevan mjuzikl; u drugom je dijelu na sceni proizvod njihova dugotrajna i ustrajna napora, ta svojevrsna travestija mjuzikla. Taj je pak produkt posve konvencionalan i snažno shematiziran: Anočić ustvrđuje, u duhu svoga veselog pesimizma, da mali ljudi, ograničeni konvencijama i konformističkim zasadama, i sami ne mogu stvoriti ništa drugo. Sam je njihov napor bitniji od ishoda: riječ je o ruci ispruženoj prema fantomu slobode, o mogućnosti, makar iluzornoj, da se vlastita turobna egzistencija na dva sata zamijeni onom idealnom, pustolovnom i strastvenom. Drugim riječima, da se od objekta tuđe manipulacije mali čovjek prometne u istinskoga protagonista – pa makar u konvencionalnoj maštariji, izgrađenoj na premisama koje su postavili parametri drugorazredna stripa ili filmskih vesterna komercijalne B-produkcije.

Potpuna zasebnost i samostalnost dijelova, među kojima je stanka, čini ujedno glavni nedostatak predstave, koja otvorenom duhovitošću plijeni pozornost čak i površna gledatelja. Oba bi dijela mogle biti posebne predstave, jer su spone među njima nedostatne i krhke, a ukupno trajanje (više od tri sata) doista predugo. Bolje bi rezultate, vjerojatno, Anočić postigao njihovim organskim prožimanjem, a postupkom redukcije i sažimanja izbjegao bi i nesvrhovitu repetitivnost pojedinih fragmenata. No, ipak je riječ o predstavi s više razina, te se podjednako obraća i gledatelju nesviklu na razmišljanje i željnu tek dobre zabave, kao i onom koji će u Kaubojima pronaći i dublje refleksije o iskonskoj čovjekovoj potrebi za fantazijom, makar kao kompenzacijom. Tu je negdje i ideja o autorealizaciji putem teatra, o prometejskome naporu da se dostigne sloboda, koju mali čovjek uživa tek formalno, jer ga inače ugrožavaju i kompetitivnost kojoj nije dorastao, i društvo zasnovano na Molohu i Baalu efektivne moći i novca.

Mladi glumački ansambl (sam Saša Anočić, potom Rakan Rushaidat, Radovan Ruždjak, Krunoslav Klabučar, Hrvoje Barišić, Matija Antolić, Ivana Starčević i Živko Anočić) odlično se snašao unutar siromašna ambijenta Anočićeva kazališta, te logične pozornice predstave koju izvode mali ljudi. Njihov entuzijazam i kolektivna igra neosporno impresioniraju, a cijela je predstava nedvojbeno znatan napor Teatra Exit, te kvalitativno ujednačene i programski dosljedne off-scene na rubu grada, koja ne pristaje na sadašnji repertoarni kaos (koji vlada u mnogim drugim zagrebačkim kazalištima), kao ni na opću komercijalizaciju koju je donijelo doba u kojemu je umjetnost na začelju poželjnih vrijednosti. Kauboje vrijedi pogledati jer oni mogu biti i ludička metafora svijeta oko nas: ako ne živimo na mitskome Divljem zapadu, oko nas je sigurno Divlja tranzicija.

Boris B. Hrovat