MORE, TEMA I META

MORE, TEMA I META

Mladen Bjažić, Nevere i bonace, da nan ČA ne uteče, Gradska knjižnica Juraj Šižgorić, Šibenik, 2007.

Nikša Petrić, Pjesme s putovanja, portreti s neugaslih ogledala, MH Hvar, 2006.

Ako bismo htjeli odrediti ontologiju primorskog života, rekli bismo da je more počelo koje proizvodi odsutnost i nedostajanje. More, sredstvo koje sve spaja još je više sredstvo razdvajanja, uzrok tragična gubitka koji oblikuje ljudske sudbine, stoga nije čudo što je i sama tragedija nastala nadomak moru. Istu sudbinsku sastavnicu koju je magistralno ostvarila u poeziji Vesna Parun nalazimo i u Mladena Bjažića (1924). Crni humor njegovih iskaza istinska je poetika distance u kojoj prepoznajemo jednu od najizoštrenijih definicija suvremene čakavštine:

Moja mati je bila puno srićna žena.

Nika je muž nije tuka,

ni mu je tribala gaće prati,

ni košulje šumprešavati...(Moja mati)

Bjažićevu čakavštinu treba shvatiti kao način da se u poeziji ništa ne izmišlja ni poetizira, nego da se govori samo ono što nešto jest i kako to jest. Ona je dnevnik oka i ostalih osjetila, koji bilježi jedini način kako se stvari mogu okusiti i iskusiti, uhvatiti i shvatiti, ustanovljujući tananu razliku između nužnog i suvišnog, istine i laži, ljepote i rugobe.

U čaikuima Bjažić neočekivano nalazi mjeru kratkoće i dostatnosti koje izražavaju minima realia svoga naklonjena pogleda na blisku zbilju. U tri stiha, cijela definicija ljudskog života:

ZBOGUN

Takov je bija,

Dokle se nije ferma

Ispo masline.

Oprečnog je nadahnuća Bjažićev Zlarinski brevijar, svojevrsna obrana čakavskoga ča, u kojoj on daje po potrebi šire čakavsko tumačenje pojedinih riječi, putem anegdotski opipljivih zgoda, živopisnih ocrta i mudrosnih iskaza. Zaključimo: i kad vidi stvari preko njihova odsuća, Bjažićeva čakavština donosi dojmljivost oprisutnjenja i pohvale živom.

Ali more ima u svemu posljednju riječ. To je imao na umu pjesnik Nikša Petrić (1946) kad je prvoj zbirci pjesama dao naslov Metamore (1971). Naslovom metamore, koji nije slučajno paralelan s riječju metafizika, Petrić je opravdao vrstu poezije koja u razmišljanju/pjevanju o moru uzima taj element kao najautentičnije zrcalo ljudske duše. Plaketa Pjesme s putovanja drugo je Petrićevo pjesničko javljanje nakon mnogo godina. U tom vremenskom preskoku poezija je mogla biti jedva nešto više od ustrajne pomisli na daleke bližnje:

Između toliko mnogih tišina

mogao sam

samo tebe čuti

oslušnuti lahor zvijezda i

svjetlost zvijezda čuti...

Zbirka sadrži ganutljivih tangenti s poezijom Sredozemlja, od kojih je važno prisjećanje na Salvatorea Quasimoda i naslov njegove zbirke Ed č subito sera, koji je Petrić ovako pročitao: »Već je vrijeme za noć / a slijedećoj stranici / neću dopustiti / da je zapisuje«. Najljepša pjesma Petrićeve zbirke i zacijelo jedna od najljepših pjesama novije hrvatske poezije, Sveti Vid, topografski pogled konceptualno je slojevit i mnogostruk projekt. Počevši od citata »More sav vid«, Petrić konkretizira obuhvatnost valerijevskoga morskog pogleda (»tout entouré de mon regard marin«) i njime određene poetske vidovitosti. On to čini popisom vrhova i mjesta koja se mogu vidjeti s vrhunca, a istodobno i obilaskom nekih mjesta Hektorovićeva i Gazarovićeva djela, gdje je prostorna razdaljina naposljetku predstavljiva kao vremenska. Ova pjesma djeluje kao sažetak pjesnikova života, skupa s onom poezijom koju je kanio napisati, a napisao je nije, ali dospio ju je izreći u molitvi vrhunca:

Pomolmo se:

»Sveti Vide, doj da vide

oči naše, vidost vašu,

da sposimo dušu našu«