Moj prijatelj Giorgio De Chirico (I)

Moj prijatelj Giorgio De Chirico (I)

De Chirico je Verom i njezinim pjevanjem bio potpuno očaran. U njoj je sreo srodnu dušu umjetničkog senzibiliteta i među njima se razvilo blisko prijateljstvo, zapravo prava platonska ljubav, veza u kojoj je ona neko vrijeme bila njegovom inspiracijom i muzom

Vera Hühn rođena je u Zagrebu 1914, a umrla u Londonu 2002. kao Vera Morris. Zagreb je napustila početkom Drugoga svjetskoga rata, a od 1946. živjela je u Londonu. Zagrebačkoga djetinjstva i mladosti cijeloga se života sjećala s velikom dozom nostalgije. A kad je to s vremenom postalo moguće, posjećivala je rodni grad, u kojem je imala mnogo dragih prijatelja. Govorila je mnoge jezike, a materinski hrvatski mekim zagrebačkim kajkavskim narječjem, onakvim kakvim se u gradu govorilo između dva rata.

Verin otac, dr. Kurt Hühn, bio je cijenjeni zagrebački kirurg, oftalmolog, školovan u Beču. Kao dugogodišnji šef očnog odjela i ravnatelj bolnice Sestra milosrdnica, u ono je doba umio pribaviti sredstva za modernizaciju bolnice, koja je za njegove uprave procvala i postala jednom od najmodernijih zdravstvenih ustanova u Kraljevini Jugoslaviji.

Nakon 45 godina liječničkoga djelovanja dr. Hühn je u ožujku 1941. umirovljen. Ubrzo potom preselio se na Sušak, gdje je proveo godine rata i umro šezdesetih godina 20. stoljeća, siromašan i zaboravljen.

Kurtov otac, Verin djed, Julius Hühn, bio je poznati zagrebački litograf i fotograf u drugoj polovici 19. stoljeća. Julius je u Zagreb došao iz Šlezije nakon revolucije 1848. U to je doba Zagreb doživljavao ekonomski procvat, a njegov dinamičan razvoj pretvarao je stare gradiće Grič i Kaptol u moderan grad koji se širio ravnicom prema Savi i brežuljcima podno Medvednice.

Julius se u Zagrebu i oženio, osnovao litografski studio, kojem je poslije dodao i fotografski. Njegove litografije i fotografije dobro su se prodavale uz slikarski materijal u njihovoj knjižari u Ilici. Tu su zalazili razni umjetnici te je poznato da su početkom 20. stoljeća njihovi redoviti kupci bili Vlaho Bukovac, Slava Raškaj, Bela Čikoš, Vanka, Menci Crnčić i drugi. Tako je Vlaho Bukovac i platno za svoj Ilirski san od njih naručio.

Nakon Prvoga svjetskog rata knjižaru u Ilici od Juliusove djece preuzela je obitelj Kugli.

Hühnova je zasluga gotovo neprocjenjiva u bogatoj i raznovrsnoj dokumentaciji povijesti grada Zagreba i njegova kulturnoga razvoja u drugoj polovici 19. stoljeća. Litografije i fotografije grada i danas su iznimno cijenjene.

Uz sina liječnika Kurta, Julius Hühn iz prvoga je braka imao i sina Franju te dvije kćeri, od kojih se jedna udala za Stjepana Grlića, djeda Danka, Ljubiše, Aleksandra i Mire te pradjeda Rajka, Olge, Bojana, Sanje i Ranka Grlića.

Djeca Kurta Hühna: Vera, Branka i Ivo, prema njihovu svjedočenju, proživjela su čarobno, iako pomalo melankolično djetinjstvo u prostranoj vili okruženoj velikim vrtom ispod starih stabala na Tuškancu, što ju je Kurt Hühn početkom 20. stoljeća bio izgradio za svoju obitelj.

No, kad je Vera imala tri godine, Kurt je napustio njihovu majku da bi ubrzo zasnovao i novu obitelj.

U to vrijeme nije bilo lako živjeti kao rastavljena ili napuštena žena, pogotovu s djecom, jer je društvo takve žene stigmatiziralo i uvelike izbjegavalo. Nije zato teško zaključiti da život Juliusove djece, Ive, Branke i Vere, nije mogao biti ružičast i unatoč čarobnoj okolini.

Otac im je, doduše, i dalje pomagao, no okrnjena obitelj ipak je ostavila traga na dječjoj psihi. U zajedničkom kućanstvu živjeli su s bakom i s majčinom neudanom sestrom, profesoricom francuskoga jezika. Kad joj je majka umrla Veri je bilo tek četrnaest godina pa je mlada djevojka rano sazrela, postala samostalnom i posve preuzela brigu i odgovornost za brata i sestru.

Zato je uvijek, kad god bi pričala o tom tužnom razdoblju svoga života, ipak rado spominjala i lijepe uspomene. Često je njihov život u vili svog djetinjstva na Tuškancu uspoređivala s ugođajem što ga Thomas Mann opisuje u romanu Čarobni brijeg. Zapravo Zauberberg je zauvijek ostao njezinom preokupacijom i istinskim životnim poticajem.

Odrasli stjecajem životnih okolnosti izvan građanskih konvencija, kakve su u to vrijeme prevladavale u Zagrebu u građanskim krugovima, sve troje djece bili su umjetnički osobito nadareni.

Ivo je posjedovao fini slikarski senzibilitet i želio je postati slikarom, dok je Vera bila izrazito glazbeno nadarena. Kao pripadnici zagrebačke zlatne mladeži, kretali su se u krugovima umjetnika, pjevača, glazbenika, glumaca i njihovih obožavatelja, ostajući uvijek po strani burnih političkih previranja toga vremena.

U međuratnim godinama često su boravili u Beču i sve troje, s dobrim znanjem njemačkoga jezika, odlično poznavali njemačku kulturu i glazbu. Možda se u tom svjetlu može objasniti i činjenica da je Ivo, bez ikakva političkog iskustva, godine 1941. prihvatio službu kulturnoga atašea u hrvatskom veleposlanstvu u Beču da bi zastupao Hrvatsku sve do kraja rata.

Tako su tih ratnih godina obje sestre, Vera i Branka, proživjele u Beču kod brata diplomata, da bi osigurale svoju egzistenciju.

Naravno, kada je rat završio, povratak u socijalističku Jugoslaviju više nije bio moguć. A kada su Austriju počeli oslobađati Sovjeti, Vera, Branka i Ivo, u bijegu pred Crvenom armijom i komunistima, s rijekom izbjeglica zatekli su se u sjevernoj Italiji.

U tek oslobođenoj Italiji, u poratnom metežu, morali su se snalaziti kako su znali i umjeli. Ivo je ubrzo našao kanale s pomoću kojih je pošao u Argentinu. Kako do tada nikad nije fizički radio, a bio je i suptilna duša, nije mu u početku bilo lako. S vremenom se ipak snašao, zasnovao obitelj i ostao u Argentini do kraja života.

U međuvremenu, Vera i Branka nastojale su preživjeti u ratom opustošenu Milanu, pod savezničkom upravom, sanjajući da se jednoga dana nađu u Engleskoj, koju su još iz djetinjstva obje obožavale.

Vera je bila vrlo šarmantna i privlačna mlada žena ugodna glasa i ponašanja. Kako je posjedovala apsolutan sluh i imala neobično razvijen smisao za humor, uvijek je prijatelje zabavljala pjesmom stvarajući oko sebe nezaboravan ugođaj.

Pjevala je na raznim jezicima i narječjima, spretno oponašajući osobine izvornih govornika pojedinog jezika. Pa iako uglavnom samouka, zahvaljujući tom svom daru, mogla je nekako preživjeti teško poslijeratno vrijeme. Pjevala je po noćnim klubovima i kabaretima prateći se na gitari.

Između ostalih, zanosno je pjevala engleske pjesme i stare balade, zbog čega je postala posebno popularnom među anglosaksonskim savezničkim vojnicima koji su zaposjeli Italiju. Njezina prijateljica Renata upoznala ju je u Milanu s budućim dramskim piscem Colinom Morrisom, u to doba mladim britanskim časnikom, zaduženim za kulturno zabavni program 8. armije. Colina je Verino pjevanje očaralo pa ju je angažirao za zabavni program svojih trupa.

Ubrzo su se Vera i Colin u Milanu i vjenčali.

Godinu poslije, 1946, kada je Colin demobiliziran, mogla ga je slijediti u Englesku, gdje je pjevanje postalo njezinom ozbiljnom karijerom, dok se Colin posvetio pisanju kazališnih komada.

U Londonu su iznajmili mali stan u Mayfairu, jer je tu bilo mnogo noćnih klubova u kojima je mogla dobiti angažmane. Dok je Colin pisao, Vera je radila mnogo, sastavljala vlastite aranžmane za pjesme i često nastupala.

U svoj je repertoar, uza sve moguće pjesme, uključila i one stare hrvatske, kao i popijevke, izvodeći ih gotovo uvijek u vlastitom aranžmanu i verziji.

Za boravka u Italiji Vera je stekla mnoge prijatelje i obožavatelje koji su ju pozivali da se vrati, štoviše, oni su joj osiguravali ljetne angažmane u Rapallu, tada mondenom ljetovalištu na ligurijskoj obali.

Ljeti 1947. u Rapallu, Vera, Colin, a poslije i Branka, upoznali su se sa slikarom Giorgiom De Chiricom i njegovom ženom Isabelom Far.

De Chirico je Verom i njezinim pjevanjem bio potpuno očaran. U njoj je sreo srodnu dušu umjetničkog senzibiliteta i među njima se razvilo blisko prijateljstvo, zapravo prava platonska ljubav, veza u kojoj je ona neko vrijeme bila njegovom inspiracijom i muzom.

* * *

S Verom sam prijateljevala više od četiri desetljeća, odnosno od moga prvog boravka u Engleskoj davne 1960. Živjela je u Londonu, u kući na brijegu nedaleko od parka u Hampsteadu, u raskošnu zelenilu tog dijela grada koji je neodoljivo podsjećao na Tuškanac.

I redovito sam, kad god bih ulazila u kuću, bila zadivljena portretom koji je visio na zidu gotovo na samu ulazu.

Bio je to portret što ga je naslikao Giorgio De Chirico. I uvijek mi se iznova činilo da na toj slici Vera više nalikuje Holofernovoj Juditi negoli sebi samoj, ili da je naslikan onako kako su tu biblijsku ženu zamišljali stari majstori.

Kad sam poslije pročitala njegova pisma, zapanjilo me kako ta moja intuicija u vezi s Juditom nije bila bez osnove, jer ju je i De Chirico doživljavao kao biblijski lik.

Među brojnim temama o kojima smo razgovarale nerijetko bi mi pričala i o De Chiricu i njihovu prijateljstvu. Nekoliko mjeseci prije nego što je umrla u 87. godini, dala mi je njegova pisma i tom prigodom ispričala cijelu priču o njihovoj vezi, odnosno onako kako ju je vidjela tada, s vremenskom distancom od pola stoljeća.

Vesna Domany-Hardy