Memory za sjećanje

Memory za sjećanje

Šulićeva izvedba Koncerta za violončelo i orkestar u h-molu Antonína Dvořáka bila je jedinstvena: mladi je violončelist svirao sabrano, zrelo i promišljeno, muzicirajući s orkestrom

Umjesto uobičajena koncerta Zagrebačke filharmonije, u petak 29. veljače 2008. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog dogodio se neuobičajeni: u suradnji sa zagrebačkim kazalištem Komedija, Filharmonija se tu večer, pod ravnanjem Dinka Appelta, posvetila izvođenju popularnih arija iz mjuzikla. Ujedno Večer mjuzikla bio je koncert s plemenitom svrhom: prihod je bio namijenjen kupnji uređaja EDU-link za polikliniku SUVAG.

Komedija je, praćena velikim orkestrom, ponudila standardni repertoar, unutar kojega je jedina novost bila arija Memory iz mjuzikla Cats, koju je nadahnuto izvela Renata Sabljak. Cijeli se koncert kretao uzlaznom putanjom: počevši relativno neutralno, s uvertirom Skidajte se do kraja (koja je zapravo odmah pripremala na življi zvuk, neobičniji za Filharmonijine koncerte), u prvom su dijelu predstavljene arije iz mjuzikla Skidajte se do kraja Davida Yazbeka, Kosa Galta McDermotta, Kralj je gol i Jalta, Jalta Alfija Kabilja te Gubec-beg Krajača, Metikoša i Prohaske. Uz odlične i dobre izvedbe Đanija Stipaničeva, Danijele Pintarić, Giuliana i simpatičnog Adalberta Turnera, dojam je poljuljala Vanda Winter, koja se teško nosila s inače vrlo sugestivnom glazbenom građom. Za razliku od nje, Renata Sabljak u pozitivnom je smislu vladala drugim dijelom programa. Nakon arije iz Lloyd/Webberovih Mačaka, otpjevala je arije iz opere Aida Eltona Johna koje su je (a među njima osobito prekrasna Nubia) predstavile kao pjevačicu koja dopušta da je glazba nosi, vodi i upućuje. Rezultat je bio vrstan i ekspresivan zvuk. Koncert je zaokružen već nebrojeno puta izvedenim Komedijinim uspješnicama: arijama iz rock-opere Jesus Christ Superstar, koje su otpjevali Danijela Pintarić, Đani Stipaničev i Ervin Baučić.

Tjedan poslije, u petak 7. ožujka, Zagrebačka filharmonija održala je redovni koncert u sklopu ciklusa Plava oktava. Gosti su bili talijanski dirigent Attilio Tomasello sa stažem u Njemačkoj operi u Berlinu te mladi, višestruko nagrađivan violončelist Luka Šulić podrijetlom iz Maribora, koji se školovao na Muzičkoj akademiji u klasi prof. Valtera Dešpalja. Njegova izvedba popularnoga Koncerta za violončelo i orkestar u h-molu Antonína Dvořáka bila je jedinstvena: Šulić je svirao sabrano, zrelo i promišljeno, muzicirajući s orkestrom, napose korespondirajući i dijalogizirajući s drvenim puhačima, baš kako je Dvořák zamislio. Doduše, njegove lako otpjevane note u Finalu nisu nailazile na potpun odaziv otežala tuttija, ali to se nije odveć odrazilo na cjelokupan dojam.

Osim vještine mlada izvođača, koji je potpuno vladao glazbalom (violončelo je zvučalo toplo poput mezzosoprana, i nosilo je glazbenu boju prirodnoga drveta – nije, jasno, čudno, da je Šulić do sada, unatoč tome što je tek dosegnuo dvadesetu godinu, ovjenčan brojnim svjetskim nagradama), isticala se i vještina dirigenta Tomasella. Orkestar je vodio pouzdano, pa je samo trebalo slijediti njegovu koncepciju. Otuda jasnoća rjeđe izvođene Četvrte simfonije u B-duru Ludwiga van Beethovena. Materijal je, doduše, tražio dublju koncentraciju, čemu se moglo doskočiti dubljim poniranjem u glazbeni tekst, koji nije toliko privlačan kao onaj u Beethovenove Treće ili Pete simfonije. No Četvrta je simfonija pobudila pozornost slušateljstva, njišući se na prozračnim glazbenim nogama velikog majstora klasike. Programski i izvedbeno cjelovit, koncert Zagrebačke filharmonije bio je u nizu dobrih koncerata koji su zadovoljili glad publike za dobrom glazbom.