LUCIDNOST EMOCIJA

LUCIDNOST EMOCIJA

Tea Benčić Rimay, Danijel, Litteris, Zagreb, 2007.

Tko je Danijel, junak ili antijunak iz istoimene i intrigantne zbirke pjesama Tee Benčić? – pitanje je koje si, vjerujem, poetski čitatelj odmah postavlja. Sjećam se da je knjiga u prvom naletu izazvala u meni splet dojmova istinskog čuđenja zbog svoje unikatnosti. To je zbirka koja je toliko različita od ostalih knjiga poezije da me to čuđenje vodilo od stranice do stranice, kao da moj čitalački instinkt traga za uvećanjem fonda iznenađenja. Shvatio sam da u zbirci nema ničega od ispovijedi nekog lirskog subjekta, ničega od narcisizma koji se zaodijeva u stihove što smo ga navikli čitati i što je postao sinonim poezije. Naprotiv. Iz fragmenta u fragment, iz situacije u situaciju, svakodnevne i ponekad anegdotalne, otkrivamo u trećem licu čovjeka koji je poseban i sam, često nepredvidljiv, a zove se Danijel. Ali taj čovjek nije junak ili lik u proznom smislu, u smislu priče ili romana, gdje ga upoznajemo putem njegove psihologije, karakternih crta, ili sudbine, on i nije definiran niti se tako pokušava definirati. Autorica ne povezuje Danijela u neku priču, nego ga, kako sama priznaje – razvezuje. Izbacuje uzročno-posljedične veze, utemeljene motivacije njegova ponašanja, Danijel je slobodan od naracije, zadanosti u vremenu i prostoru, a istodobno živ i dojmljiv. Čas je cinik, čas čovjekoljubiv, čas tašt i težak, čas vrckav i duhovit, njegov se identitet nikada dokraja ne otkriva, a u samu imenu igra je između starozavjetne proročke konotacije i povremenih aluzija na konkretni lik istoimenoga suvremenog pjesnika Danijela Dragojevića. Zato se pjesnikinja i s pravom pita: »O Danijele, Danijele, tko si ti zapravo?« S obzirom da nije ni socijalni entitet, Danijel jest osoba poetski utjelovljena. On je možda još više od osobe, poetska riječ koja se inkarnira i tjera nas da tu riječ percipiramo u njezinoj tjelesnosti, u njezinu imenu te tajanstvenoj auri i fenomenološkoj gustoći. Uvođenje lika kao središnje figure i nositelja govora u pjesničko tkivo vrlo je rijedak poetski postupak.

U pjesničkoj povijesti mogu se na prste nabrojati donekle slični pokušaji artikulacije pjesme u prozi. Sjetimo se Gospodina Testea, čovjeka kojeg je Paul Valéry sreo jedne večeri dok je bio u životnoj krizi, ili Borgesova Irenea Funesa. Ali gospodin Teste, za razliku od Danijela, apstraktno je biće mehaničke i gotovo savršene inteligencije. Njegova neprilagođenost na realni svijet, kao i ona Funeseova, pretvara ih u nestvarna čudovišta s promašenim intelektualnim težnjama. Ništa od toga u Danijela Tee Benčić Rimay, koji je situacionist svakodnevice te posjeduje dječju zaigranost i vedrinu i u usponu i u padu. Ipak, ono što mu je zajedničko s gospodinom Testeom sklonost je paradoksu. Svojim paradoksima Danijel otkriva labave zakonitosti duha, zakonitosti imenovanja stvari, rastavljanja slogova koji tvore riječi i njihova suzvučja, otkriva začudnost percepcije ljudi i stvari koje se mogu gledati normalno i izvrnuto, iskošeno i naopako, ovisno o tome kamo te odvuče riječ koja ih imenuje. Zasut asocijacijama koje mu padaju napamet kad vidi neku stvar ili čovjeka na ulici Danijel pokušava unijeti neki red u nered, vedrinu u kaos, i kada pronađe što traži, opet sve dovodi u pitanje jer vlastite riječi koje su mu navrle kao da istinito ne prikazuju njegove osjećaje ni njegove misli. Umjesto da mu ponude neko rješenje one se poigravaju njime, udvostručuju, utrostručuju, kao da misle umjesto njega, vuku ga ili, točnije, »grickaju za nos«, kao što kaže Tea Benčić Rimay. Riječi koje pronalazi kao da se odbijaju od svoga značenja i sadržaja, označeno od označitelja, rekli bi strukturalisti, kao da recimo odvojimo ružu od simbola ljubavi na koji upućuje.

»Često mi Danijelovo lice nije u skladu s osjećajima koji ga prožimaju. On miče taj izraz, radi grimase, rukom pomiče lice, ali nikako se ne usklađuje«, kaže nam pjesnikinja. Ali Danijel piše, i on je u prvom redu pjesnik koji vlastitim paradoksima izražava poljuljano unutrašnje jedinstvo, koje nije ništa drugo do poljuljano jedinstvo svijeta i riječi koje ga označavaju. Odbijajući govoriti općenito o svijetu i čovjeku Tea Benčić Rimay relevantnim pjesničkim sredstvima uspijeva pomaknuti granice svijesti o nekom čovjeku i pogoditi bit osobe koja inkarnira svaku svoju riječ tijelom i ulôgom sudbine: uhvatiti je u njezinoj plodnoj kontradikciji istina je i te osobe i ove knjige, koja sadrži i diskretnu egzistencijalnu notu postignutu bez ikakva dociranja, alkemijom riječi koje izviru iz one nevine začuđenosti o kojoj sam pisao na početku.

A svršetka, dapače, i nema: stvorivši lik paradoksalista i metafikcionalnu intrigu u pjesničkom tkivu Tea Benčić Rimay uspjela je pogurati pjesničku riječ do nedosegnutih daljina gustoće i iznimnosti koje su sublimirane u zrncima njegove svijesti, i doprijeti do čiste igre progledavanja lucidnim emocijama: to je vrijeme u kojemu je važna samo potraga za nenadoknadivošću trenutka.

Dražen Katunarić