LJUBAV I LAŽI

LJUBAV I LAŽI

Teret tisuća žrtava mjestimice je odveć težak za Katyń, jer su svaka riječ i svaki pokret nabijeni značenjem koje filmsko tkivo ne podnosi uvijek s lakoćom te film povremeno otklizne u patetiku. Ne čudi stoga da su najdojmljivije scene filma one u kojima slika preuzima primat poput petnaestominutne završnice, u kojoj je gotovo bez riječi prikazan sav užas bešćutne likvidacije

Novac, slava, moć i seks (ne nužno tim redom) oduvijek su privlačili publiku. Dodamo li tomu životopis koji već stoljećima privlači povjesničare i nadahnjuje umjetnike, onaj moćnog, slavohlepnog i brutalnog engleskog kralja Henrika VIII. (1491–1547) te burno životan njegove druge žene Anne Boleyn te sve ubacimo u holivudsko-britanski filmski stroj, rezultat je film teško prevodiva višeznačna naslova The Other Boleyn Girl. Riječ je o filmu koji gotovo da ne može podbaciti u šire publike, poglavito znamo li da u njemu u ulogama dviju bliskih sestara, a potom i ljutih suparnica, nastupaju dvije najveće mlade američke zvijezde, Natalie Portman (Anne Boleyn) i Scarlett Johansson (Mary Boleyn), a da zloglasnoga Henrika VIII. tumači Eric Bana. Budući da se povjesničari još spore oko mnogih pojedinosti iz životopisa Henrika VIII. i njegovih žena/ljubavnica, Philippa Gregory, auorica romana prema kojem je film snimljen, imala je podosta slobode u kreiranju fabule, koju je u scenarij vješto pretočio scenarist Kraljice Peter Morgan. The Other Boleyn Girl raskošno je produciran film, no redatelj Justin Chadwick nije iskazao preveliku očaranost lijepim ambijentima, nego je odaje u kojima se kreću njegove protagonistice prikazao prije kao mračne kaveze koji naglašavaju stanje duha žena kojima je društvo namijenilo samo jednu zadaću – iz roditeljskog se doma što bolje udati i što je moguće prije roditi nasljednika loze. Anne Boleyn željela je mnogo više i u tome dobrim dijelom uspjela, no svoju je ambicioznost, uči nas povijest, na kraju platila glavom.

Za razliku od The Other Boleyn Girl, koja govori o događajima koji su od našega doba udaljeni gotovo pet stoljeća, poljski veteran Andrzej Wajda pozabavio se onima iz ne tako daleke prošlosti. Njegov film Katyń govori o likvidaciji poljskih časnika koji su nakon njemačko-sovjetske agresije na Poljsku 1939. izručeni Sovjetima. Nakon višemjesečnoga zatočeništva pogubljeni su u Katinskoj šumi u blizini Smolenska u zapadnoj Rusiji i na još nekoliko lokacija. Katinska šuma simbol je ne samo genocida nego i laži, jer je sovjetska propaganda pedeset godina (sve do 1990) uporno nijekala odgovornost za zločin. Snimiti film o tom, za Poljake iznimno bolnu događaju, bila je zahtjevna zadaća. Već od prvih kadrova špice u kojima su kao tumači glavnih uloga navedene uglavnom žene bilo je jasno koji je filmski put Wajda odabrao. Njegove junakinje strpljivo čekaju svoje muževe, očeve, sinove i nemoguće je ne osjetiti njihovu jezu dok iz zvučnika na gradskim trgovima slušaju čitanje popisa ubijenih nadajući se da njihovi najmiliji nisu na njemu. Ipak, teret tisuća žrtava mjestimice je odveć težak za Katyń, jer su svaka riječ i svaki pokret nabijeni značenjem koje filmsko tkivo ne podnosi uvijek s lakoćom te film povremeno otklizne u patetiku. Ne čudi stoga da su najdojmljivije scene filma one u kojima slika preuzima primat – kaos zbjegova koji ne znaju kojim smjerom ići na početku filma i petnaestominutna završnica u kojoj je gotovo bez riječi prikazan sav užas bešćutne likvidacije. Odjavna se špica vrti u potpunoj, grobnoj tišini, u kojoj zvuk koraka posjetitelja koji izlaze iz dvorane daje sablastan ugođaj.

Premda se na temelju gore napisanoga čini da su povijesni filmovi gospodarili završnicom Berlinalea, tomu ipak nije tako. Sadašnjost je filmašima ipak pružala više prilika, koje su neki od njih znalački iskoristili, dok su se drugi razmetali artificijelnošću. Najbolji primjer za ilustraciju posljednjega francuski je krimić Kriva (Coupable) Laetitije Massonu, u kojem je femme fatale Marguerite (Hélčne Filličres), kuharica bogatoga bračnog para sklona samoozljeđivanju noževima koje uvijek nosi sa sobom, od kojih jedan završi u tijelu njezina poslodavca. Ono što je izgledalo kao dobar početak za karakterološku studiju otuđenosti u današnjem svijetu ubrzo se pretvorilo u dosadu, a potom i u iritantnost. Većina filmova iz prošlogodišnje, a vjerujem i iz ovogodišnje hrvatske produkcije, ostavila bi znatno bolji dojam u posjetitelja Festivala. Francusku je kinematografiju u Berlinu mnogo bolje predstavio Voljela sam te tako dugo (Il y a longtemps que je t’aime) Philippea Claudela s pričom o dvjema sestrama. Juliette nakon višegodišnje odsutnosti ponovno ulazi u život mlađe sestre Lée, sada udane žene i majke dviju djevojčica. Skidanje velova obiteljskih tajni, suočavanje s istinom i nastavak normalnoga života izvedeni su s iznimnim osjećajem za mjeru, a u filmu izvrsna je Kristin Scott Thomas (Juliette), koja minimalističkom glumom, gestom, položajem tijela, grčem na licu koji polako iščezava, dojmljivo dočarava pretvorbu od zatvorenice (duševne i tjelesne) u ženu spremnu da se suoči s ostatkom života i uživa u njemu.

Jedan od najzabavnijih filmova Festivala svakako je Molimo premotajte (Be Kind Rewind), koji započinje kao suluda komedija u prepoznatljivu stilu glavnoga glumca Jacka Blacka, da bi se potom pretvorila u ganutljivu posvetu vremenu koje nepovratno nestaje (utjelovljenu u posudionici videokaseta smještenoj u kući predviđenoj za rušenje). Nakon što nezgodnim slučajem budu izbrisane sve videokasete Mike (Mos Def) i Jerry (Black) odlučuju snimiti svoje remakeove velikih hitova i njihove nastavke. Znamo li da u filmu nastupaju i Mia Farrow te Danny Glover, nije teško zaključiti tko će utjeloviti glavni par u novoj verziji Vozeći gospođicu Daisy. Transfer plemenitih osjećaja nešto je najljepše što film može ponuditi gledatelju i, ako sudimo po tom ključu, Molimo premotajte vrlo je uspio film.

Premda nije bila zastupljena u službenim selekcijama Berlinalea, hrvatska se kinematografija predstavila u Berlinu. Na Berlinskom filmskom sajmu prvi su put prikazani hrvatski filmovi. Bili su to: Kino Lika, Sve džaba, Živi i mrtvi te Pjevajte nešto ljubavno, koji su pobudili poprilično zanimanje.

Goran Ivanišević