Krvavo, nježno

Krvavo, nježno

Parabola se naslućuje; ono tvarno, kvarno i tjelesno iz Ruskih obećanja može se doživjeti samo pred ekranom – širom zatvorenih očiju

Osjetljive oči zatvore se već na prvoj sceni, kada oštrica razreže grkljan prve žrtve. Predah je kratak, jer odmah slijedi novi jezivi danak kronenbergovskoj strasti: sada krv lije iz maternice maloljetnice koja će ubrzo preminuti rodivši žensko dijete. Rođenje nakon smrti, smrt i rođenje zajedno, nove muke tijela poslije rođenja... Takav je filmski svijet Davida Cronenberga: stvaran i tvaran, ispisan u krvi i debelim ožiljcima, neumoljivo okrutan. No, poznavajući kultnoga Kanađanina, njegovu sklonost erotizaciji i poetizaciji nasilja, očekujemo da se njegovi filmovi ne doživljavaju samo na površini, nego i čitaju ispod kože, gdje redovito čuče paralelni svjetovi. A tim enigmatičnim dvojstvima – vanjskog i unutrašnjeg, rađanja i umiranja, egzaltiranog i potisnutog, visceralnog i cerebralnog, u potpunosti diše i Cronenbergov posljednji film Ruska obećanja s kojim se, nakon izvrsne Povijesti nasilja smještene u američko predgrađe, još spremnije vraća u englesku tuđinu i kao distancirani stranac posvećuje drugim tuđincima.

London – dekadentno tmurnih i pljesnivih tonova, baš kao i u nešto starijem Pauku, sada je utočište ruske mafijske organizacije Vory v Zakone, čiji se pripadnici osim po grozomornim metodama obračuna, prepoznaju po ekstremno tetoviranim tijelima. One posebne, zvjezdane, tetovaže društva utaborena u restoranu Transsiberian treba zaslužiti najprljavijim poslovima i odanošću, a Nikolaj (Viggo Mortensen) vozač i čistač velikoga bosa Semjona (Armin Müller Stahl) idealan je kandidat za te visoke počasti. Šutljiv, trezven i ekspeditivan, Nikolaj je puka suprotnost šefovu vječno pijanu i razmetnu sinu (Vincent Cassel), koji mu je ubojstvom iz one prve scene na vrat natovario kurdske osvetnike. Pred rusku kuću istovremeno dolazi i druga prijetnja: londonska babica Anna (Naomi Watts) s dnevnikom mlade majke iz one druge scene, pisanim na ćirilici, i dokazima o očinstvu i zločinstvu njegova nesuđena prevoditelja. Od tog su trenutka svi protagonisti Cronenbergova krimića podjednako izloženi prijetnji, samo je pitanje s koje će strane ona biti djelotvornija.

Kada bi to bila jedina zagonetka filma, Cronenberg ne bi bio to što jest, a Ruska obećanja obećavala bi tek standardan žanrovski film s klišeiziranim oprekama i stereotipno oprečnim likovima. Njegovi ruski mafijaši – loši, okrutni, ali istodobno i sentimentalni, kao da ih je portretirao sam Dostojevski – izmiču formulama, a ponajviše Nikolaj, čiji je lik upravo sazdan od tih slavenskih proturječja i dvojnosti. S novim tetovažama na koži i svježim zasjecima bodeža pod kožu nagog Mortensena, koji u povišenoj sceni iz saune postaju udarni retorički element vrhunskog (homo)erotiziranog spektakla, Nikolajeva potisnuta anđeoska narav probija kroz kožu, kako bi poentirala i onu drugu liniju zapleta – platonsku odbojku s Annom. Dakako, obrate koje je smislio scenarist Steve Knight nije pristojno prepričavati. Dovoljno je reći da su dostojni nepredvidivog i ambivalentnog Cronenberga, koji je krvavi pir kadar pretvoriti u (makar kratkotrajnu) romansu, a na zidove zemaljskoga pakla s londonskim kulisama objesiti i pokoju svetu sličicu. Parabola se naslućuje; ono tvarno, kvarno i tjelesno iz Ruskih obećanja može se doživjeti samo pred ekranom – širom zatvorenih očiju.

Diana Nenadić