Kokoš ili jaje?

Kokoš ili jaje?

Svi smo mi sazdani od istoga, u dijelovima se nalazi cjelina, kao da poručuje Egon i tako i odgovara na pitanje o kokoši, uz vjerojatno pomirljiv komentar koji bi pratio tu vizualnu izjavu. Stoga zapravo i nije važno što je bilo prije, i što od čega nastaje. Važno je da je to nešto isto zapravo – lijepo

Po jedanaest crno-bijelih fotografija oca i sina, Viktora i Egona Hreljanovića, izložene su u Fotogaleriji Lang u Samoboru. Ono što vezuje rad Viktora i Egona jače je od krvnog srodstva.

Jedan od najpoznatijih riječkih fotografa pedesetih i šezdesetih godina Viktor Hreljanović fotografira klasične prizore, markantne portrete, poput onog izloženog u galeriji, seljanke s naslovom Frontovka, ili socrealističke prizore obnove riječke luke ili pak prizore iz brodogradilišta 3. maj, pri kraju svojeg rada sve se više približava načinu fotografiranja koje je upravo polazište s kojega će njegov sin nastaviti. Zanimljivo je da, iako je izložen Refleks u okruglom iz 1955. godine (odraz fotografa i drugih ljudi u Fiatovu kotaču) još daleko od rada Egona Hreljanovića, već su Viktorovi Ljubavnici nastali 1956, što prikazuju sjenu na zidnoj asuri, koja se čini kao sjena priljubljenih figurica, s dobrom pratnjom dijela zidne slike i crtom koja dijeli asure u cijeloj kompoziciji – na tragu sinovih radova iz devedesetih. Kasniji Bulb (1973), fotografija svedena gotovo na dva geometrijska oblika, već je posve sličan Egonovu radu, a najveća je sličnost i isprepletanje, vremensko, sadržajno i formalno, među fotografijama kubičnih blokova spomenika u Labinu koje je Viktor snimao 1997. s onima u ciklusu Egona Hreljanovića Ardesija (ime kamenoloma gdje su fotografije nastale). Fotografije Ardesije, snimke su posebne vrste crnoga kamena koje je Egon napravio prije očevih fotografija, 1993. I to nas dovodi do komičnoga vječnog pitanja: Što je prije, kokoš ili jaje?

Struktura neobrađena tamnoga škriljastog kamena i pravilno posloženi nizovi pločica na krovovima daju oštar kontrast crno-bijelih ploha omogućujući Egonu da na novi način ostane privržen crno-bijeloj tehnici fotografiranja, tehnici kojom se služio njegov otac. Crno i bijelo u Egona postaje ritam, binarni jezik nekih složenih ili jednostavnih, ali u svakom slučaju iskonskih poruka života i svjetla u jednostavnim početnim strukturama. Ostajući u crno-bijeloj tehnici, ne može se reći da se Egon opire digitalizaciji, on je prikazuje u analognoj tehnici, ali pokazuje je zapravo u njezinoj biti; crno i bijelo, svjetla ima ili nema.

Fotografije čistih geometrijskih linija ujedno podsjećaju na moderno slikarstvo, a također (pogotovo u prikazu pločica na krovovima) i na mogućnost otkrivanja ljepote u malom dijelu nečega.

Svi smo mi sazdani od istoga, u dijelovima se nalazi cjelina, kao da poručuje Egon i tako i odgovara na pitanje o kokoši, uz vjerojatno pomirljiv komentar koji bi pratio tu vizualnu izjavu. Stoga zapravo i nije važno što je bilo prije, i što od čega nastaje. Važno je da je to nešto isto zapravo – lijepo.

Dina Ivan